prošli broj - arhiva - sledeći broj


SADRŽAJ

1. DUST - Strip Vesti
2. EMIR MEŠIĆ - TAJNA CRNOG KVADRATA - Vladimir Šagadin
3. ARHIV SEVERA (6) - Boris Lazić
4. POST SCRIPTUM (42) - Zoran Đukanović
5. JUŽNJAČKA UTEHA No 203. - Marko Stojanović
6. KVINTALOVA TJEDNA KARTICA (262) - Darko Macan
7. POZIVI NA SARADNJU - mail
   
8. LINKOVI - Strip Vesti
9. DATUMI - Strip Vesti

1.

DUST

Strip Vesti

U izdanju hrvatskog izdavača Bookglobe je ovih dana, istovremeno sa svetskom premijerom (printed in France), izašao najnoviji album Bluberija, 28-i po redu, pod nazivom "Dust". Ima 72 strane i završni je album Tombstone ciklusa. U Hrvatskoj je cena 105 kuna, ovde... nisam proverio još. Euro je oko 7,5 kuna.

Takođe je, u istoj turi, izašao i album "Balada za lijes", 80 strana takođe 105 kuna.

sadržaj

2.

EMIR MEŠIĆ - TAJNA CRNOG KVADRATA

Vladimir Šagadin

EMIR MEŠIĆ - TAJNA CRNOG KVADRATA

Emir Mešić je u nikad ispričanoj priči o “Novom kvadratu” usputno zapažan iz očitih razloga: plodni autor je bio beskrajno talentiran, crtao je iz istog razloga zbog kojeg je i disao, a umro vrlo mlad - u 24. godini, što su argumenti zbog kojih vas sredina poput naše zaboravlja istog trenutka kad vaš lik nestane, ne mareći za ono vrednije - djelo.

Monografija stripova Emira Mešića izdana u privatnom aranžmanu Emirova majke Ane prvoklasan je događaj za sve ljubitelje stripa, već činjenicom da je jedna od rijetkih monografija nekog stripaša uopće u sredini bogatoj kvalitetnim strip-autorima. Osim toga, ova vrijedna knjiga pruža dosad najcjelovitiji uvid u poetiku i razvoj ideje najkultnije strip-grupacije na ovim prostorima - “Novog kvadrata”, i to njezinog člana koji u svojim djelima najčišće bilježi tu ideju - Emira Mešića.

“Novi kvadrat” je jedina strip-grupacija koja je na ovim prostorima bila dovoljno popularna da posjeduje status kakvog rock banda, ukazavši na najbolji način na “treću generaciju” strip-umjetnika (Ilić, Kordej, Zimonić, Devlić, ........) koji su iskoristili ovaj medij i iskazali kvalitetu i energiju jednaku novovalnoj glazbi iz istog perioda. I najvažnije, slava “Novog kvadrata” temeljila se na jednostavnoj Činjenici: Čitatelji su voljeli njihove stripove.

No, Emir Mešić je u nikad ispričanoj priči o “Novom kvadratu” (ili lošim pričama o “Novom valu”, kako hoćete) zapažan usputno iz očitih razloga: plodni autor je bio beskrajno talentiran, crtao je iz istog razloga zbog kojeg je i disao, a umro vrlo mlad - u 24. godini, što su argumenti zbog kojih vas sredina poput naše zaboravlja istog trenutka kad vaš lik nestane, ne mareći za ono vrednije - djelo, prepuštajući rodbini ili prijateljima brigu o ostavštini.

Monografija prati rad Emira Mešića od samih početaka, od prvih stripova koje crta u četrnaestoj godini u famoznoj generaciji na Školi primijenjenih umjenosti, jezgri “Novog kvadrata”, pa sve do nezavršenih Emirovih radova prije samog tragičnog autorovog kraja. Strip kao medij ga obuzima još kao dječaka - potvrđuju to i do danas sačuvani crteži omiljenih junaka iz stripa na velikim formatima nacrtani ugljenom koje Emir crta kao šestogodišnjak, odrastajući u svetom četverokutu generacije iz 70-ih: Divlji zapad (kauboji i indijanci) - svemir (svemirski brodovi, roboti) - srednji vijek (vitezovi) - Divlji istok (Bruce Lee, ninje).

Već u srednjoj školi, družeći se s Ilićem, Zimonićem, Kordejem i ostalima, Emir crta stripove koji pate od simpatičnih “dječjih bolesti” u kadriranju i crtanju, ali koji sadrže i neuobičajeno veliki broj ozbiljnih, pravih kadrova u kojima se mladi autor miče od već viđenog (precrtanog) i počinje graditi vlastiti autorski svijet, najavljujući originalni izričaj i želju da se nešto kaže, zapita ili odgovori.

Nevjerojatno, ali Emir je vlastitu sudbinu i “meteorsku” karijeru opisao u svom prvom izlasku u javnost, u stripu objavljenom u Poletu 1976. godine koji se sastoji od osam crnih kadrova, u kojima se čovjek pojavljuje, osvrće i izlazi iz kadra. Mešić proročki ostavlja prvi i posljednji kadar potpuno crnim, najavljujući neviđeni obračun sa tom ne-bojom. Kroz njegovo poigravanje naracijom i dominacijom crnila, posebno vidljivim u kasnijim radovima, saznajemo i definiciju tog novog stripovskog kvadrata teško objašnjivu riječima, ali posve jasnu nakon jednog pogleda na Mešićeve table. Najbolji primjer jest strip “Tunel života”, izvanredno kadrirana i dizajnirana priča o liku koji nestaje u kadru, naravno, crnom.

Poigravanje klasičnom naracijom, dizajn tabli, igre crnog i bijelog na Emirov način su neki od kodova “Novog kvadrata”, s naglaskom na autorski “egzibicionizam” - posve je jasno da Emir u stripovima crta samog sebe, bilo da se nalazi u koži posljednjeg čovjeka u svemiru ili u kafkijanskom obračunu sa neshvatljivim sistemom koji, okrutnošću prirodne nepogode, odlučuje o sudbini pojedinca.

Autorska preispitivanja kroz medij postala su, u to vrijeme, obveza ne samo stripaša, nego i glazbenika i književnika, vođenih idejom najbolje iskazanom u naslovu pjesme Šarlo Akrobate - manifesta cijelog tog razdoblja - “Niko kao ja”.

Emirovi stripovi rađeni u tvornici “Novog kvadrata” izlazili su uglavnom za Polet, ali objavljivani su za i poslije Emirova života u drugim Časopisima u bivšoj Jugoslaviji, spomenimo beogradske Vidike, riječki Val, kao i madridski Comix, koji je Emirovo remek-djelo, strip IZA objavio 1983. godine.

Jedno od divnih otkrića ove monografije glasi: dužno poštovanje ostalim autorima, ali Mešićevi stripovi iz Poleta su ono što je u kolektivnoj svijesti zapisano pod novi kvadrat.

Iako tematski ponekad naivni, pretenciozni i označeni mladošću autora, Mešićevi stripovi su posjedovali izvrsnu dinamiku u kadriranju. Naime, strip je jedini medij koji posjeduje kadrove u nejednakom trajanju gdje, za razliku od filma u kojem u sekundi vidite 24 sličice, čitatelj sam odlučuje koliko će trajati pojedina sekvenca. Tu leži Emirova genijalnost - nakon proživljene priče Mešić nudi kadrove “za razmišljanje” u kojima pogled zastaje a čitatelj sređuje dojmove putovanja kroz prethodne kadrove. Ti kadrovi kontemplacije su u pravilu crni, pa poput moćne točke na kraju dobre rečenice u knjizi, stripovi posjeduju svojevrsni interpunkcijski znak - crni kadar. A kao nitko prije njega, Emir je znao “nacrtati” taj famozni crni kadar. Između ostalog, inspiraciju Mešić pronalazi u stripovima Moebiusa, s naglaskom na tehniku i kadriranje, dok su sadržajno i koncepcijski njegovi radovi originalni i autonomni, nastali samostalno ili u suradnji sa ostalim novokvadratovcima, najčešće Ilićem.

Nakon napuštanja grupe Novi kvadrat 1978. godine, Mešić upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo. U stripovima se ogleda pomak u kreaciji: stripovi postaju kompleksniji i duži, inspiraciju za njih Mešić pronalazi u proučavanjima starih kultura, poput Maya i njihove kulture i spomenika ili raznih učenja, poput taoističkog. Smion u erotskim detaljima, sposoban da stripom priča nijanse emocija, bez ijedne riječi povede čitatelja kroz nekoliko stranica Mešić je pokazao pravac svog djelovanja koji nažalost nije nikad ostvaren do kraja. Kadrovi sa magijom iščekivanja, miris iščezlih svjetova - crteži u kojima je ostavljeno dovoljno bjeline za maštu najavili su poetiku i atmosferu trojca “Slipa konfidenca” Greinera, Kropilaka i Žeželja koji se pojavljuju desetak godina poslije Mešićeve smrti.

Emir pokazuje svestranost u korištenju tehnika, pa su njegovi stripovi nacrtani olovkom, tuš perom i kistom, temperama, slikarskim polikolorom, gvašem a najčešće kombiniranjem spomenutih tehnika. Neki su rađeni kao grafike (gravirani u metalnim pločama), ali i kao grafike u boji, a svaki strip je bez greške njegov, Mešićev, što je prilog tezi o Emirovom perfekcionizmu.

Stripove iz postpoletnog razdoblja Mešić crta u nekoliko verzija, različitim tehnikama i promjenama u radnji; oni kao da postaju pratitelji Emirovog života i stanja. Mešić je perfekcionist i ta osobina dolazi do izražaja u stripovima poput “Tao Of Libido”, “Tajni agent Mehindra”, a posebno u stripu “Sam” kojeg Emir crta u čak tri verzije, svakoj nacrtanoj posebnom tenikom. Dok je prva verzija “klasična” stripovska, nacrtana olovkom, perom i kistom, druga verzija je “plava” i nacrtana olovkom, tušem i uljnim krajonima. Razlika između prve i druge verzije jest u pojavljivanju žene u prvoj verziji, uz koju se glavni junak nada pobijediti neprijatelja, dok u drugoj i trećoj verziji ta žena nestaje. Treća verzija stripa jest najbolja i nadorađenija, posve je u tamnim tonovima, a Mešićevi originali posjeduju prokletstvo “težine reprodukcije”, to jest, njegovi radovi gube prilikom svakog reproduciranja budući je original teško dostižan bilo kojom tiskarskom tehnikom zahvaljujući izraženim slikarskim tehnikama Emira Mešića u stripovima s kraja sedamdestih i početka osamdesetih.

Posebno poglavlje Mešićeve monografije zauzimaju radovi u boji koji plijene živošću kolorita, kao i trenutačnom asocijacijom na Kordejevo koloriranje.

Nažalost, većina radova iz zadnje četiri godine Emirovog života su nedovršeni. Njegova tragična smrt, samoubojstvo u kolovozu 1982. godine, kao da ih je na okrutan način učinila logičnim i zaokružila opus ovog iznimno talentiranog autora onim što je Mešić doista znao nacrtati - crnim kvadratom.

Iza Emira je ostalo, pored stripova u ovoj monografiji, tisuću ilustracija, crteža i slika koje bi se trebale pojaviti u sljedećim Mešićevim monografijama, koje će obrađivati i druge pravce njegovog svestranog likovnog staralaštva. Naime, ova monografija je i odgovor na iznimnu autorovu kreativnu plodnost, budući ozbiljne radove Emir crta već sa 14 godina, što znači da se radi o desetogodišnjem umjetničkom i stvaralačkom periodu.

Nadalje, monografije strip autora posjeduju začudnu vitalnost, pa tako i ova Emira Mešića pruža najbolji kontekst za ponovne čitanje viđenih stripova, ovaj put poredanih kronološkim redom i sa jasnom slikom o crtačkom pomaku i “općim mjestima” rada pojedinog autora.

Tako je i Emirov najbolji rad, legendarna “Metamorfoza” razbacana po cijeloj monografiji u raznim izvedbama. Radi se, zapravo, o diplomskom radu na Školi primijenjenih umjetnosti iz 1977. godine. Na ovom plakatu, zamišljenom za predstojeći Festival animiranog filma 1978. godine Emir crta devet faza preobrazbe čovjeka u -Mickey Mousea. U ovom najljepše nacrtanom eskapizmu ikada, Emir otkriva i buduće naslijeđe “Novog kvadrata”: stripu je utisnuto autorstvo i dostojanstvo, a kroz taj medij moguće je izraziti vrlo kompleksne emocije na tako jak način da se ponekad čini da je to privilegija isključivo stripa. Jednostavno, stripom ste mogli ispričati sve što ste htjeli. Trebali ste samo zatvoriti oči i gledati u sebe, kao što čini junak (autor) na početku te uvijek čudesne a, zapravo, jednostavne transformacije.

OKVIR Monografija Edvina Biukovića Nakon što smo dobili monografiju autora “treće generacije”, još je jedna vrijedna monografija stripova u pripremi: ona Edvina Biukovića, strip-genijalca iz “Četvrte” generacije stripaša (Žeželj, Macan, Ribić, Parlov, Sudžuka, Bartolić...), preminulog u 30. godini, u kojoj je dobio nagradu za najboljeg mladog crtača u Americi. Bit će iznimno vidjeti Edvinove skice i ilustracije, rane radove, kao i stripove rađene za američko tržište. I tu se, naravno, pojavljuje sindrom prepuštanja brige prijateljima ili rodbini, kao i u Mešićevom slučaju. Kada se Biukovićeva monografija pojavi, bit će to pobjeda napora Darka Macana i prijatelja, a ne, kao što ste možda pomislili, zasluga sredine koja stručno i pažljivo valorizira kvalitetu iz prošlosti. Realnost je, naime, da se sredina, koja nije sposobna za takvu aktivnost, nema pravo nadati cikličnom ponavljanju kvalitete već je svaka daljnja kvaliteta slučajna, da ne kažem, incident.

sadržaj

3.

ARHIV SEVERA (6)

Boris Lazić
boris.lazic@wanadoo.fr

JESEN, I ŽIVOT PUN SMISLA

Autor: Michel Plessix
Naslovi: Vetar u Vrbama (1-4); Vetar u pesku (1).
Izdavač: Delcourt

2.

Čitava draž umetničkih tvorevina je u toj igri korelacija, sugerisanja, veza koje se rađaju u duhu dok se bavimo njima. Kakve veze ima taj strip sa jednom mladošću? Odakle da na njega naiđem baš u vreme čitanja hrvatskih prozaista? Iz kojih razloga da slučajni susret probudi toliki sjaj? To je um dakle bivao pripreman da u ključu jednog čitanja otkriva drugo delo, sasvim drugih intencija? Zasigurno. I ovde se otkriva stara istina da intencije pisca ne preovlađuju, nego da prevashodi doživljajna moć recipijensa, čitalaca. Otuda jedno delo, a bezbroj njegovih tumačenja.

Zašto uopšte odmah misao na mladost, na onih nekoliko bitnih godina, na onih par zvezdanih godina? Kao adolescent, kao đak privatne akademije porinute u te predele, kao adolescent, živeh okružen dubokim šumama i jednostavno, čisto verovah u Boga. Misao na Boga i osećaj za prirodu bili su, ma koliko to zazvučalo nerazgovetno, jedno i isto. Personalni Bog, kome se molih, u koga se uzdah, s jedne strane, te priroda, njegova imanencija, oličenje slepih zakona entropije – to je paradoks religije kao osećanja i vere jedne izrazito mladalačke, preosetljive, subjektivne svesti (preozbiljna je sva ta patetika mladosti, a koliko svežine i žara u njoj, i koliko blaženih i crnih stramputica pruža u koje se hrli zelen i nevešt, veoma!). Mesto religije, danas, zauzima umetnost. Evokativna snaga umetničkog dela. Iskupiteljska moć poezije. Pesma, crtež, kompozicija izvesnih tabla, slika je opravdanje. Kao nostalgija te više, nedokučive lepote (za kojom goriš, od koje si odagnan?).

Sve su ovo bodlerovske teorije na tisuću i tisuću puta proveravane na delu. Slučaj je hteo da istovremeno s čitanjem Đalskog otkrijem radove Mišela Plessixa «Vetar u vrbama», intimističku adaptaciju istoimenog romana škotskog pisca Kennetha Grahama. Englesko selo, stari manoar okružen parkom, baštama, staklenicima, poljima, ribnjakom, potocima i šumom. Jesenje slike, jesenji pejzaži, arhaizovani materijalni elementi, slika društvenog života sa prelaza vekova, istrajni šarm belle epoquea, kulturnog miljea industrijalaca, buržujskih skorojevića koji za pare kupuju predikate, titule i dvore, koji za novac novče simbole, trulež ćudoređa, pohranjujući, kroz igru ljudske komedije, ljudsku materiju za romane Krleže, Kafke, Prousta.

Da odmah kažem: u ovom stripu je atmosfera važnija od priče. Važnija je, u tom smislu što je tako dobro izražena da joj je sama potka do određene mere podređena, da je njome uslovljena. Ostati ili poći, pitanje je sad. Na ostanak junake sve mami, na put vreba draž nepoznatog, ali i Žapčeva glupost i samohvala. U osciliranju između ova dva protivurečna motiva kreću se Grahamov-Plessixovi junaci i idu u susret svojih sudba, nimalo svojom voljom, kao junak Poeovih autobiografskih skica. Svakome od njih po jedan dvorac, po jedna klet, po jedan pejsaž. To je okvir. Ostalo svakome na individualni osećaj ili dar. Kako to, uostalom, i biva.

Nije mi ovde za cilj da prepričavam Grahamov roman niti Plessixov strip, kao njegov likovno-narativni odraz: ukazao sam na silnu evokativnu moć ovog dela; osvrnuću se još na tehničku stranu mise en pagea, preloma tabla, odabira grafizma, svega podjednako bitnog u toj osnovnoj igri; igri sugerisanja prostora sreće, mesta prelesti. Atmosfera, rekoh. To može biti evokacija prirodnog okruženja, ali može biti i sam crtež, način crtanja, stil, koji tu prelest izražava.

Suzdržana gradacija tempa, bajkoviti početak ostvaren pozamašnom ukrasnom upotrebom tabla razvija, na desetak stranica, uvertiru u priču. U priču u kojoj kao da nema dešavanja. Plessix neretko poseže i za simetričnim komponovanjem dveju sučeljenih tabla. Slika i njen odraz, reduplicirano kadriranje kao igra grafičkog mizanscena radi sebe samog, radi reduplikovanja dražesnog, jednako učestvuju i u izražavanju ideje naracije u naraciji, kada slučajni prolaznik junaku pripoveda o svojoj pustolovini kadriranje pripovednog toka se vrši izdvajanjem pripovedne celine unutar same table, u njenom središtu; gro planovi lica kao izrazi psihološke napetosti, usredsređenosti na pripovedanje i slušanje, bude tu magiju čežnji za daljinama. Borba između želje za ostajanjem i potrebe duha za lutanjem grafički je ostvareno slikanjem očiju, iz kojih će zračiti seta, ili radraganost, pri misli o putovanju, dok jesenje boje, zlato i rđa travki, lišća, poljana, raskoš prirodnog, dobro znanog okruženja junaka mami samo na jedno: ostati, tu ostati, jer mu boljeg mesta nigde ne može biti. Zagasite boje noći zatvoriće sliku te dramske tenzije. Imobilizam i ponavljanje odgovaraju potrebi izražavanja unutrašnje tenzije likova, poput poslednje table uvodnog dela «Vetra u pesku», u kome Pacov, rastrzan između dveju protivurečnih misli, bira jedino moguće: vezati se što jače za zavičaj, usnuvši uz samu zemlju, kraj bare, iako će to samo značiti da će i taj zavičaj, suprotno očekivanom a naglo, i protiv svoje volje, naprasno da napusti.

Iako gro plan nije uobičajen u francuskom stripu, Plessix od njega stvara manir, sredstvo pripovedanja, način kazivanja. Jednakom snagom prelama tablu na tri, četiri kaiševa, ili je naprosto razbija i preoblikuje, kombinuje u McCayjevsko - Jacobsovskom ekspresionističkom duhu: sklonost grotesknom je izraz potrebe za infantilizacijom likovnih obrazaca ostvarivanom u cilju izražavanja prisnog i bajkovitog, sa jedne, ali i bizarnog i pretećeg, sa druge strane. Jer su, naposletku, prirodne pojave u ovoj basni jednake kao u svakoj: u prirodi sve razdire jedno drugo, sve se ždere. Sve gricka i vari. Tako i sa sitnim kukcima koji se kreću Plessixovim poljanama, samo što su ovi i te kako svesni morbidnoga. Zato je ovaj ciklus stripova smesa bajkovitog i morbidnog, te je primetno bliži savremenom duhovnom senzibilitetu. Nismo li dekadenti? Nije li, uostalom, Philip K. Dick negde već zapisao da su sve zveri paranoidne? Priroda: na prvi pogled, nešto divno, lepo, zamamno i vedro, kao samo sećanje na mladost, a gledano izbliza, kakve li promene: velika varka, šarena laž, razjapljena čeljust zverinja. Svet Michela Plessixa tako istrajava u večitoj oscilaciji između slućenih prostora sreće i nužnih ironijskih otklona. Onako kako to, za vrsnu umetnost, i spada.

sadržaj

4.

POST SCRIPTUM (42)

Zoran Đukanović

KRITIČARSKI BEDEKER - MORE I PUSTOLOVINA

(Andrija Maurović i Rudi Aljinović, Barba Niko i Ivo, “Dečje novine”, Gornji Milanovac, 1987)

Objavljivanje prve knjige Andrije Maurovića (1901-1981) bilo je trka sa smrću. Stari Majstor imao je prilike da je prelista nekoliko dana pre “padanja zavese u poslednjem činu predstave”. Tako se spuštanje zavese nad životom Majstora podudarilo s dizanjem zavese nad njegovim opusom. Bio je to početak preseljenja najznačajnijeg opusa u jugoslovenskom stripu iz novinskog i revijalnog difuznog stanja u samostalnije delove bibliotečkih fondova.

Potom je usledio relativan kontinuitet objavljivanja Maurovićevih knjiga. “Dečje novine” objavile su 1983. i drugu knjigu njegovih bojenih stripova čime je obuhvaćen celokupan Maurovićev kolorni opus, izuzev stripa Rankov odred koji se sadržinski odvaja tematikom vezanom za NOB. 1986. godine “Istarska naklada” objavila je, u redakciji Veljka Krulčića, najobimniju i najznačajniju knjigu Maurovićevih stripova pod kratkim nazivom Maurović. Ove godine “Dečje novine” nastavljaju svoju seriju knjiga Andrija Maurović donoseći pred nas tri pripovesti (Brod buntovnika, Tajanstveni kapetan i Blago Fatahive) koje čine ciklus Barba Niko i Ivo, rađen po scenariju Rudija Aljinovića.

Iz perspektive četiri objavljene knjige vidljivo je, i za one koji ne poznaju celinu Maurovićevog opusa, da uloga filaktera (balona) u stripu nije najpresudniji stripski element, ako takvom esencijalističkom pristupu, koji u potrazi za “najpresudnijim stripskim elementom” veruje da eliminiše značaj drugih elemenata, uopšte treba dati za pravo. Maurovićevi predratni stripovi, u kojima tekst nalazimo odvojen ispod slika, poseduju u većem stepenu stripski idiom nego njegovi posleratni stripovi u koloru, u kojima je upotrebljavao filaktere. Trojica u mraku i Sedma žrtva više su strip od Devojke sa Sijere. Sa druge strane, Čuvaj se senjske ruke izdvaja se među kolor stripovima jer nije čisto “islikan” nego je preko kolora Maurović iscrtao strip u tušu i time u najvećoj meri zadržao stripski grafizam. Upravo u tom grafizmu sadržana je bit oporosti i groteskne snage Maurovićeve izražajnosti.

Sa stanovišta komercijalne dopadljivosti “na prvu loptu”, razumljiva je bila odluka izdavača da prvo nastupi sa Maurovićevim bojenim stripovima. No, time su mnogo značajniji njegovi radovi bili prinuđeni na čekanje.

Barba Niko i Ivo jesu dostojan nastavak radova iz Maurovićevog predratnog perioda. Ciklus je nastao 1963, a premijerno je objavljen u “Plavom vjesniku” u periodu od 1963 do 1968. godine. Vasa Fumeti Pavković dobro je zapazio impresivnu klaustrofobičnost koja vlada ne samo u unutrašnjosti brodova nego i na palubama, a one su glavno poprište događanja u Barba Niku i Ivu. Vredno je pomenuti da Maurović, koji se nije libio ni kreiranja stripova “hard” erotike, u epizodi Blago Fatahive postiže izuzetan erotski saspens i samo prikazivanjem bosih stopala devojke, dok se krije na brodu kao slepi putnik. Kako godine prolaze, sve su jasnije Maurovićeva snaga i modernost.


(“NIN”, Beograd, 22. novembar 1987)

sadržaj

5.

JUŽNJAČKA UTEHA No 203.

Marko Stojanović
misto83@ptt.yu

ŠTA JE PO MENI DOBAR STRIP...

...Dobra knjiga, dobar film, dobra pesma?

Postavljam to pitanje sebi često u zadnje vreme, a nije ni čudo. Gledam, čitam i slušam stvari koje bi prema autorima koji su ih proizveli (po mom dosadašnjem iskustvu) i po temi koju tretiraju trebalo da budu dobre, ali im to nekako ne uspeva. Sve manje stvari uspeva da me zadovolji, da me pridobije, sve teže bivam oduševljen. Možda treba da snizim svoje kriterijume, smanjim svoja očekivanja? Čak i kad bih mogao, da li bi to želeo?

Mozgao sam o tome u autobusu koji je išao iz Beograda za Leskovac, pre nešto više mesec dana, prebirući po kamari stripova koje sam po običaju probrao iz kolekcije Vlade Vesovića, i prevrćući sva ta luksuzna izdanja slavnih, visoko kvalitetnih autora, neizbežno se pitao koja će me od njih razočarati, koja pak isplivati i isporučito ono što obećavaju. Mračne misli sam pokušao da odagnam listanjem Murder Mysteries, adaptaciji kratke priče Nila Gejmana od strane P. Krejg Rasela. Da pročitam početak, još jednu stranu, pa još jednu, i već nisam mogao da ispustim strip iz ruku. Bio sam upecan, i to van lovostaja. Čitao sam sa zanimanjem, koncentrisano, pažljivo, i u tome mi nije smetao ni poslovični umor posle poslovično prepunog vikenda ni ekstremno nepoželjni saputnik do mene (bivši direktor Leskovačkog Kulturnog Centra, čovek koji je antipatiju doveo do savršenstva!). Čitao sam s uživanjem, i kad sam završio Murder Mysteries, na licu mi je bio osmeh. Ostao je tu narednih dvesta snegom zavejanih kilometara do Leskovca, onoliko dugo koliko mi je Murder Mysteries bio na pameti.

Ergo, moj prvi kriterijum za kvalitet nekog dela – čini me srećnim. Razvuče mi usta osmehom širokim poput pantalona Majka Mora, činilo da dišem s nekim posebnim žarom, neutaživo, duboko... Drugačije. Ako je to što čitam-gledam-slušam dobro, u stanju je da učini da se osetim posebnim, da osetim da je ovaj svet poseban. Neverovatno, ali baš osetim lepotu, tu je, ima je na svetu i na domak mi je ruke, dokaz da... Dokaz da ima Boga, ako baš hoćete. I smešim se tada ko blesan, i ne smeta mi to. Ništa mi ne smeta.

Drugi kriterijum – tera me na rad, na stvaralački rad. Zasvrbe me prsti, jurne mi krv u lice, osetim lepo kako bridim od želje da i sam nešto stvorim, da trudom odgovorim na trud, delom na delo, lepotom na lepotu. Kakav se tu naboj kod mene pojavi, ne mogu precizno ni da opišem, ali znam dve stvari. Prva, najbolje sam stvari napisao surfujući na toj plimi mešavine zadovoljstva i potrebe. Druga, jebeš mu mater kako volim taj osećaj!

Što ono nedavno reče poznati niški pisac Zoran Ćirić (alijas Ćira Magični), pisac Ninovom Nagradom 2001. ovenčanog romana Hobo, oseti čovek da je dužan nekome od tih ljudi koji su tu lepotu, tu dobrotu, stvorili, oseti da treba nekome od njih nešto da plati, da vrati. Kako se plaća kreatoru nečeg što stvarno valja? Kreiranjem nečeg što valja... Ili bar što valjanijim pokušajem.

sadržaj

6.

KVINTALOVA TJEDNA KARTICA (262)

Darko Macan
darko.macan@zg.tel.hr

ZAMJERANJE ZAGORU

Kroz nedavno obavljen intervju s Goranom Parlovom (uskoro u Kvadratu broj 15), rasvijetlila mi se dugogodišnja misterija: zašto nikad nisam - iako sam ga kao klinac tu i tamo čitao i čak smatrao zanimljivim - volio Zagora? Zašto mi je draži bio Veliki Blek, pa čak i Mali Rendžer? Gdje se moja, popularnim stripovima sklona duša propustila ukrcati na vlak Duha sa sjekirom?

U spomenutom je razgovoru Goran, i sam zaposlen u izdavačkoj kući Sergia Bonellija, Zagorova tvorca, izrijekom potvrdio kako u kući postoji pravilo da se Bonellijevi junaci - ne smiju! Junak, valjda, ne bi bio junak kad bi se kreveljio ili povremeno ispadao glup ... Ili to, ili je Bonelliju zaista uspjelo da ih ne-smijanjem pretvori u savršeno prazne ikone koje svaki čitatelj može nastaniti.

A ja volim smiješne stripove. Tintina koji skoči na auto i promaši. Taličnog koji se okupa u ugljenu na dan kada se svi rudari peru vodom. Ranjivog Alana Forda. Novu Novatora. Gastona. Taranu. I sve one koji se znaju nasmijati na svoj, a ne isključivo na tuđ račun.

Ne, dakle, Zagora. Kad su krenula reizdanja Slobodne Dalmacije bio sam kupio prvih tucet klasičnih epizoda kako bih pokušao shvatiti zašto je Zagor najprodavaniji. I zgrozila me količina Zagorova sadizma, pogotovo prema "glupom, debelom Meksikancu" koji ga prati. Sjetila me na svu onu bagru iz osnovne škole koja se iživljavala na nama malima i nama debelima, jer je mogla. Zagor je bio i ostao, upotrijebimo frišku sociološku frazu, bully.

Blek nije bio takav. Okultis je bio debeo i pun mana, ali mudriji od svog djetinjastog protagonista. Frankie je Bellevan možda bio "spalla", komični Rendžerov pratitelj, ali nije bio tu tek da ga se kinji i ponižava. Onaj dio mene koji se u filmovima nikad, ni dok sam bio klinac, nije identificirao s glavnim junacima već obično s njihovim najboljim prijateljima, htio je junake koji će biti dostojni moga prijateljstva, a ne nekog tamo nasilnika i tiranina.

A opet, Zagor je najobljubljeniji junak naših kioska. Strah me i pomisliti kako živim među legijama nenasmijanih, samoprezirućih, mazohističkih čitatelja koji su, baš kao i "glupi, debeli Meksikanac", njega našle slijediti.


***
Nikad kao Zagor:
www.stripovi.com/mistermacak.asp
www.zmcomics.co.yu/sergej i
www.stripovi.com/martinamjesec.asp
A Q7 je još uvijek na kisocima! Te u vašim omiljenim knjižarama (More Comics (ZG), Tino (ZG), Alan Ford (BG), Buch (LJ), Stripoteka (NS), Buybook (SA), www.superknjizara.hr, a uskoro i u "Libellusu" (ZG) ...:))

sadržaj

7.

POZIVI NA SARADNJU

Mail

From: Vizant@mt.net.mk <Vizant@mt.net.mk>
Subject: poziv


5-TI STRIP FESTIVAL "ART NO BORDERS"
-PRILEP-MAKEDONIJA

Ove godine u Prilepu bice organizovan 5-ti strip festival sa temom:
DESTRUCTIO UNIUS-GERNERATO UNIUS"

Propozicije:
Saljite kvatitene kopije-laser print.

Adresa:
Centar za vizuelne umetnosti "VIZANT"
"D.Narednik"
58750-PRILEP-MAKEDONIJA
www.vizant.org.mk

nagrade:
Ekipa od 12 strip autora ili grupa bice gosti u Prilepu-Bitolj.
Ucesce u Balkansku strip radionicu. U augustu.

Zadnji rok: 16 maj 2005.g.

Svaki autor koji bude selektovan za izlozbu, dobice antologiju stripova.

Pogledajte vizantove edicije:
COOL STRIP ART
ART NO BORDERS
COOL STRIP EXTREME.

Vise informacija na
www.vizant.org.mk

Lice za kontakt:
Mr Spiridon Dimeskie
mail: tao_of_lifemkd@yahoo.com

sadržaj

8.

LINKOVI

Strip Vesti

-BEDETHEQUE (da ne kažem stripoteka) sajt sa puuuuuuno informacija o, posebno evropskom, stripu:
http://www.bedetheque.com


-DC Comics časti sa mogućnošću skidanja (BESPLATNOG) sa net-a, u PDF formatu, svojih starih stripova. Prvih brojeva:
STORMWATCH
dccomics.com/features/stormwatch/intro.html
i PLANETARY
dccomics.com/features/planetary/intro.html

sadržaj

9.

DATUMI

Strip Vesti

Datumi od - do

. . .

Izvori:
HiES, "Calendrier du centenaire", "Istorija Jugoslovenskog stripa" Slavka Draginčića i Zdravka Zupana, i monografija "Maurović" Veljka Krulčića, "Pegaz" Žike Bogdanovića, "Strip Vesti".

sadržaj

Zlatko Milenković

zmcomics@neobee.net
www.zmcomics.co.yu

Zlatko Milenković, Petra Drapšina 16, 21000 Novi Sad