prošli broj - arhiva - sledeći broj


SADRŽAJ

1. ŽILAVI KOTORSKI STRIP - Simon Vučković
2. LUIS TRONDHAJM - Srđan Aćimović
3. POST SCRIPTUM (40) - Zoran Đukanović
4. JUŽNJAČKA UTEHA No 201. - Marko Stojanović
5. KVINTALOVA TJEDNA KARTICA (260) - Darko Macan
6. ŠTAMPA - štampa
7. POZIVI NA SARADNJU - mail
   
8. LINKOVI - Strip Vesti
9. DATUMI - Strip Vesti

1.

ŽILAVI KOTORSKI STRIP

Simon Vučković

Kotorske stripadžije nakon kratke pauze, ponovo na okupu. Ovo udruženje stoji iza niza izložbi stripa, fanzina i sličnih projekata koji su afirmisali devetu umjetnost proteklih nekoliko godina u ovom gradu.

Udruženje ima sastanak četvrtkom od 17 - 19h u "GRADSKA BIBLIOTEKA" (čitaonica). Članovi kluba su: SIMON VUČKOVIĆ, TIHOMIR ČELANOVIĆ, OZREN MIZDALO, DRAGO RADIMIR, ILIJA VUČKOVIĆ, ZAMBATA MARIN,...

KONTAKT: simonv@cg.yu

sadržaj

2.

LUIS TRONDHAJM

Srđan Aćimović
achim@bitsyu.net

Luis Trondhajm je jedan od autora koji su u skorije vreme osvežili francusku strip scenu, probijajući se tokom devedesetih iz andergraunda i sveta samizdata i fanzina. Danas, svakako, stojeći u izlozima knjižara, u boji i tvrdo ukoričeni, njegovi stripovi ne mogu se smatrati alternativom. Međutim, ne baš precizna etiketa "autorskog stripa" ostaje – i nije slučajno da je baš "Fantagrafiks" taj koji izdaje njegove stripove za američko tržište. U Francuskoj, za to je zadužena progresivna Dargoova biblioteka "Poisson pilote".

Crtež Luisa Trondhajma, pojednostavljen i dečiji, sa nesigurnom linijom, prvi pada u oči i izdvaja ga iz gomile tehnički preciznijih stilova. Njegov crtački stil nemoguće je ne primećivati: njegovi stripovi ne mogu se voleti uprkos stilu; Mogu se jedino voleti zbog stila, ili ne voleti zbog stila. Postoji, naravno, jedna dečija iskrenost i neposrednost u ovom stilu; Neumitno se setimo Pikasove izjave da su mu trebale godine da nauči da crta kao dete; A to je, opet, deo trenda moderne umetnosti da traži uzore u primitivnom i dečijem slikarstvu; Zato što ovi, pretpostavka je, bolje komuniciraju sa čovekom na ličnom nivou, budući da su produkt običnog čoveka kao autora, i njegova direktna komunikacija sa recipijentom, bez posredstva kulturne elite bilo koje istorijske epohe (ili, jednostavno rečeno, ono što zovemo "povratak korenima").

I pored toga, Trondhajmova grafička naracija je besprekorna. U ovom domenu više nego igde, na njega je uticala klasična francusko-belgijska škola grotesknog stripa, u vidu vladavine širokih kadrova i totala. Pod njegovim perom, fizička komedija se neprimetno preliva u dramu ili akciju, svojim malim načinima on je u stanju da ostvari prilično moćne emocije kakve su retke u stripu. Jedna od Trondhajmovih novina su ekstra-široki kadrovi, sa naizgled širokougaonom kamerom, koja optički deformiše perspektivu. Naizgled, jer kod Trondhajma nema deformisane perspektive, već on ovaj efekat postiže izgledom scene, prostornim rasporedom.

Lupino ("Zekan") je Trondhajmov glavni junak, u stvari sasvim običan tip; donekle sa viškom kilograma, i sa ljubavnim jadima. "Les formidables aventures de Lapinot" ("Velike avanture Zekana") je očigledna posveta francusko-belgijskoj školi (kojoj on i pripada i ne pripada. Lupino i njegov prijatelj Rišar, kao tandem su moderna verzija Krcka i Maleckog: osavremenjenje se, osim u "brutalnijem" crtežu, ogleda u opuštenijem sadržaju, lišenom preterane napetosti i dinamike, kako bi bio bliži realnosti, više ovozemaljski (tehnički, Lupino i njegovi pajtaši su pre svega antijunaci, što je opet trendovska stvar, ali stvar jednog zdravog i logičnog trenda). Trondhajm preferira donekle besciljno lutanje po gradu nad akcijom; Vrcave dijaloge nad čvrsto strukturiranom pričom; Akcenat je na karakterima, pa odatle i na emocijama; Najnoviji album završava se smrću glavnog junaka, koja je kulminacija nesrećnih, zloslutnih, proročanskih događaja u celom albumu (koji, opet, ima tarot karte na prednjoj korici - nije mi poznato da li se radi o završetku serijala ili Trondhajm ima kakvog keca u rukavu).

"Dojoun", drugi veći serijal na kome Trondhajm radi kao crtač, u saradnji je sa Žanom Sfarom, pod čijim uticajem, ovaj strip je crtan raskošnijim i detaljnijim stilom; Prigodno, jer radi se o epsko-fantastičnoj tematici. Ambiciozni autori su ovaj serijal razgranali na mnogo manjih podserija, na kojima sarađuju Kristof Blain i Manu Larcent, kao i mnoštvo autora u svojstvu gostiju.

"Venezia" je još jedan istaknuti serijal koji Trondhajm rad u saradnji sa crtačem Fabriciom Parmom. Radnja je, ukratko, sledeća: u baroknoj veneciji, dvoje umetnika se, nezavisno jedno od drugog, prerušavaju u maskirane noćne osvetnike. Rivalstvo između njih dvoje odvija se paralelno i pri javnim, i pri tajnim identitetima. Duhovita premisa se razvija pod Parminim, takođe stilizovanim, ali tehnički mnogo dorađenijim crtežom; Njegove kreacije karaktera su uvek šarmantne i duhovite, a enterijeri i eksterijeri, pa i kostimi, su prikazani sa mnogo autentičnih detalja, što je nešto što smeštanje radnje u ovakav ambijent gotovo zahteva.

Valja pomenuti i "Souls les mers", serijal u saradnji sa crtačem Serđom Garsijom, svojevrsni eksperiment u grafičkoj naraciji. Umesto klasičnih strip-okvira, radnja je ispričana kroz kontinualne nizove slika, s likovima koji se, kako smer čitanja i zahteva, kreći sleva nadesno u svojim putešestvijima. Stranice stripa mogle bi se slepiti u jednu dugačku, kontinualnu traku (za šta bi ih trebalo počupati iz albuma), i duž te trake, jednako u smeru s leva nadesno, kretala bi se četri junaka, četri putanje koje tu i tako ukrštaju ili dotiču. Radi se o jedinstvenom stripu, koji takođe obeležava detaljistički prikaz sveta morskog dna, sa ikonografijom koja uključuje i potopljene brodove ili kovčege sa blagom.

Naziv albuma Trondhajmovih kratkih stripova, nevezanih za njegove serijale, izmamiće nam osmeh: "Les formidables aventures sans Lapinot" ("Velike avanture bez Zekana").

Trondhajm takođe radi stripove za decu, što je nešto gotovo obavezno kod francuskih autora. Kao da svi oni žele da oduže svoj dug stripom zaraženom detinjstvu. Broj projekata u koje je ovaj autor trenutno umešan (a koje je teško i pobrojati) tera nas da se zapitamo: Kako taj čovek stiže sve to?

Trondhajm je svakako autor na kojeg treba obratiti pažnju; Čak i ako vam njegov crtački stil nije blizak, njegov obiman scenaristički rad je nešto što će da obeleži strip scenu ovih godina. Ukoliko nam se čini da strip scena propada, tone u neoriginalnost i mediokritetstvo, a da sve što još valja, stiže od stare garde crtača, to je zato što su autori poput Trondhajma kod nas potpuno nepoznati. Jedini časopis koji ovog autora predstavlja našoj publici je "Q", koji objavljuje kraće epizode "Lapinota", te Trondhajmove stripove bez reči, kao i iscrpne biografske podatke o Trondhajmu – no ne mili mi se baš da ih ponavljam ovde.

sadržaj

3.

POST SCRIPTUM (40)

Zoran Đukanović

KRITIČARSKI BEDEKER - IZMICANJE PRIGODNOSTI

(Bora Đoković i Dragan Bosnić, Vuk Stefanović Karadžić za početnike, “SIC”, Beograd, 1987)

Jedina autentična strategija, kada se u pitanju obeležavanja od države i njenih ideologa prisvojenih godišnjica, jeste izmaći prigodnosti. U suprotnom, svaki takav izdavački poduhvat postaje obezličeni deo komemorativnog talasa koji se, baš zato što neupitno i pasivno služi podsećanju, brzo zaboravlja. Dragan Bosnić upustio se u avanturu da po scenariju Bore Đokovića, rađenom na osnovu autentičnih kazivanja Vukovih i onih koji su sa njim vodili dijalog (ili polemiku), kreira strip koji ima ambicije da traje duže od jedne godišnjice.

Birajući pripovedački princip, Bosnić se opredelio za obilato korišćenje mutirajućeg naratora. To znači da ne postoji jedinstven narator nego se njegova uloga ostvaruje posredstvom najrazličitijih likova koji ne moraju pripadati istom polu, istoj epohi, pa čak ni ljudskoj vrsti. Osnov za vizuelno oneobičavanje ovog mutirajućeg naratora Bosnić je mogao sresti u stripu Avanture Vaske Kanake Jovana Nikolića i Vojislava Psončaka. Bosnić, u svakom slučaju, ide dalje. Korišćenjem različitih “inkarnacija” naratora (ako pokušamo da pojednostavimo, “reinkarnacija” je proces; “inkarnacija” je rezultat; ipak, stvar je mnogo složenija u mnogostrukom odnosu glagola i glagolskih imenica “inkarnirati”, “inkarnacija”, “reinkarnirati” i “reinkarnacija”, usled uticaja različitih teologija i poetičkih teorija stvaralaštva) postiže se vremensko i prostorno udaljavanje, a zatim ponovno približavanje predmetu pripovedanja. Aspekt udaljavanja odgovara onome što je Jevgenij Zamjatin u svom prelepom eseju o Herbertu Džordžu Velsu nazvao “Vels u avionu”.

Najčešće “inkarnacije” naratora u Vuku Stefanoviću Karadžiću za početnike su učiteljica, turistički vodič i profesionalni osluškivači istorije (špijuni, doušnici). U slučaju ovih poslednjih, Bosnić čini persiflažu policijskog viđenja sveta, policijske vizije istorije. Završna tabla stripa predstavlja duhovito produženje, otvoreni kraj. Sumnje u Vuka Karadžića simbolički se protežu u mogućnost sumnje u autore ove šarmantne šetnje kroz imaginarni muzej Vukove istorijske misije.

Za razliku od svog pobratima Hajduk-Veljka, koji je heroj srca i tela, Vuk je heroj misli. Naravno, on je heroj “svoje osnovne stvari”, svoje vizije narodnog jezika, a ne heroj svih svojih uverenja.

Bosnić, ne često ali sa dosta šarma, stvara igrarije sa elementima tradicije stripa. Knez Miloš biva motivaciono opravdano smešten u kostim superheroja (str. 107 i 115). Bosnić u jedan mah (str. 45) ubacuje Male Zelene, likove karikaturiste Patrika Malea, da bi posredstvom “bliskog susreta druge vrste” dočarao jaz između tadašnje Srbije i evropske kulture (2005. ovo zvuči kao déjà vu). Takođe, vizuelna interpretacija književnog postupka slavenoserbskog spisatelja Milovana Vidakovića (str. 86), jednog od Vukovih antagonista, dočarava svu neautentičnost tadašnje “visoke kulture”.

Koristeći široku gradaciju u stilizaciji, Bosnić daje pripovesti o Vuku duh ležernosti i igre, što smatram najvećom vrednošću – ne biti uprepodobljeni bogobojažljivac (idolatrija je jednaka političkoj korektnosti, one samo menjaju svoje ideološke košuljice, kao zmija svlak) nego interpretator sa autonomijom i slobodom duha. Ovome svakako doprinosi i to što između ilustratorskog i stripovskog pristupa Bosnić stvara nesumnjiv otklon ka stripu, o čemu svedoči korišćenje neobičnijih rakursa, sekvencijalno povezivanje slika, dočaravanje dubine prizora i animacija objekata u njemu.

Ako Vuka za početnike vrednujemo u kontekstu objavljenih “početnica” (Komunistčki manifest, Marks, Lenjin, Frojd i Ajnštajn bili su već objavljeni na domaćem tržištu do pojavljivanja Vuka za početnike), koji za sobom imaju svetsku afirmaciju, mogu tvrditi da po grafičko-narativnoj vrednosti staje rame uz rame sa Frojdom i Manifestom, najvišim dotadašnjim dometima ovog žanra.


(Neznatno dograđen tekst; prvo objavljivanje:
“NIN”, Beograd, 18. oktobar 1987)

sadržaj

4.

JUŽNJAČKA UTEHA No 201.

Marko Stojanović
misto83@ptt.yu

NIŠKA STRIPOLOGIJA (2)

Na red potom dolaze Toni Radev, Zorana Stoiljkovića Kiza i Dušan Cvetković, trojice savremenih, samosvojnih autora koji danas brane boje niškog stripa živeći i radeći u Nišu. Toni Radev neguje francusko-belgijski pristup stripu, i posebnu ljubav prema groteski blisku francuskim autorima Frankenu, Konradu i u skorije vreme Bodaru. Ogromnim koracima ka usavršavanju svog strip jezika i pronalaženju novih, originalnih vidova likovnog izražavanja korača Dušan Cvetković, konspirativnog imena Shan-Doo, servirajući čitaocima svoj naročiti pomereni smisao za humor, a svakako je najveću pažnju u „autorskim“ krugovima zadnjih nekoliko godina svojim stripovima koje je teško precizno okarekterisati izazvao Zoran Stoiljković Kiza, od skora (kako smo obavešteni) u mirovini.

Za razliku od svojih kolega, Boban Savić Geto i Ivica Stevanović, iako ponikli u Nišu i tu napravili svoje prve strip korake, danas svoje visokokvalitetna dela stvaraju u Beogradu i Novom Sadu... Geto je prevashodno ilustrator i to slobodno se može reći svetskog kalibra, a Stevanović neguje jedan postmodernistički, „mekinovski“ pristup stripu, najčešće rađenim po literarnim predlošcima Zorana Penevskog. Antologija se završava jednim pogledom u budućnost niškog stripa, kolažnim impresionističkim radovima Milice Radenković i linijskim eksperimentima srodnim modernom grafitu Predraga Stamenkovića.

Antologija Niškog stripa, u luksuznom izdanju niške Prosvete, između svoje dve tvrde korice sadrži esejistički deo koji čini srce priređivačevih napora, i obrađuje delovanje svih gorepomenutih autora u jednom širem izdavačkom i društvenom kontekstu. Miltojević zalazi u detalje u probleme omladinske i strip štampe na prostoru Niša, a takođe čitaocu nudi precizne informacije o prošlim i sadašnjim delatnostima svih autora koje je obradio. Priređivač potom svakog autora predstavlja kratkom biografijom i, što je posebno važno, sa nekoliko karakterističnih strana stripa (od kojih su mnoge pre toga neobjavljene) i ilustracija. Gde god je to moguće, Miltojević kao ilustraciju autorovih kvaliteta uključuje kompletne stripove autora – pa je moguće čitati kompletne stripove Zorana Stoiljkovića Kize, Miodraga i Vlade Krstića, Zorana Blagojevića, Dušana Cvetkovića... Svoj visoko profesionalni pristup građi koju tretira Miltojević najzad potvrđuje ekstremno preciznom Stripografijom, koja nudi veoma precizan uvid u knjige, časopise, strip albume, sveske, revije, kataloge izložbi i fanzine objavljene u Nišu.

Priredivši Antologiju Niškog Stripa Branislav Miltojević uradio je ogroman posao na sistematizaciji strip delatnosti u Nišu, i jednim udarcem ubio dve muve. Predstavio je stripofilima Niš u pravom svetlu, kao grad koji ima dugu i bogatu istoriju što se tiče strip pregalaštva – s druge strane, stavio je svim ostalima, stručnjacima i laicima, do znanja da je strip poštovanja vredna disciplina koja je zavredela jednu ovako ozbiljnu knjigu koja se njome bavi na prostoru Niša. Reklo bi se da je uprkos određenim manama (mestimično prilično loša priprema za štampu, te par faktografskih i priređivačkih omaški), Miltojević ovom antologijom svom gradu učinio uslugu čiji će značaj pokazati tek (daleka) budućnost...

sadržaj

5.

KVINTALOVA TJEDNA KARTICA (260)

Darko Macan
darko.macan@zg.tel.hr

PITANJE FORMATA

Pitanje formata je uglavnom izdavačko pitanje. Rukovođeni suštinskim umjetničkim faktorima - mogućnostima tiskare, navikom publike i formatima konkurencije - izdavači oblikuju listove i sveske, a autori se prilagođavaju.

Te time oblikuju svoj ritam pripovjedanja.

Prvi put sam si osvijestio važnost formata za ritam, mislim, radeći kratke horror priče za njemački Gespenster. Tamo sam si, suočen, s prostorom od 6-7 stranica zadao da se horror element (kao ključan) mora pojaviti na prvoj. U prvom kadru, ako ide, ali do zadnjeg svakako. Osjećao sam kako uvod ne smije duže trajati, jer bi čitatelju mogao dosaditi. U Hollywoodu, pročitao sam kasnije, uče da se do 17. minute (što je, otprilike, prva stranica od šest) mora znati kamo priče ide pa, kad vidite strip u kojem se na prve dvije do tri stranice junak budi, gasi budilicu, proteže se, mokri, gleda u hladnjak ... tada znate da je riječ o vrlo mladom autoru koji malo vježba crtanje, a malo kupuje vrijeme jer ne zna o čemu piše. Mange si mogu priuštiti takav tren-do-trena pristup jer imaju petnaest stranica tjedno. Isti uvod na bilo kojem drugom formatu ... Pa, zamislite sami.

Nedavno sam si ponovo osvijestio pitanje formata, radeći Honesty Chase i Barbarina Blaža na tzv. "alanford" formatu od dva kadra po stranici. Pišući sam, naime, ustanovio kako takav format diktira izbjegavanje kadrova bez riječi: mora se pričati, inače se prebrzo lista; kao što su i crtači ustanovili da nema švercanja s previše krupnih planova, jer takve stranice djeluju preprazno. Dio furioznog, iscrtanog, blebetavog šarma Alana Forda proizašao je, dakle, dobrim dijelom i iz (tiskarom? navikom?) zadanog formata.

Primjera je bezbroj. I Tintin i Spirou i američki pustolovni strip su svoje cliffhangere prilagođavali rezu na kraju stranice; suvremeni su francuski albumi oslobođeni serijalizacije te im se, bez gregovske navike napetosti u dnu lista, ritam ulijenio (i, rekao bih, pokvario). Autorska težnja slobodi je potencijalno dobra, ali zanimljivost pripovjedanja proizlazi iz discipline ritma, kojeg je nekad svima jednako nametao format. Stoga format i nije neko pitanje.

Format je, na svoj način, odgovor.


***
Gle: nema reklama! Je l' da da vam fale?...:)

sadržaj

6.

ŠTAMPA

štampa

Zoran Đukanović i Dušan Banjanin su obezbedili sledeće priloge:

ART ŠPIGELMAN: PRIČA PREŽIVELOG

Art Špigelman je rođen u Štokholmu, Švedska, i emigrirao je u SAD sa svojim roditeljima još kao dete. Studira je strip i crtani film i počeo da se profesionalno bavi ilustracijom u 16. godini. Uprkos željama svojih roditelja da postane zubar, Špigelman je završio umetnost i filozofiju na koledžu Harpur . Odmah pošto je diplomirao 1968, pridružio se revolucionarnom pokretu američkog andergraund stripa.

Tokom sedamdesetih, Špigelman redovno objavljuje u andergraund publikacijama kao što su Real Pulp, Young Lust i Bizarre Sedž. Pod pseudonimima Džo Katrejt ili Skiter Grent, stvorio je seriju stripova koji su definisali senzibilitet post-hipi stripova, a sa Bilom Grifitom osniva uticajni nezavisni strip magazin "Arcade" u kom su objavljivali Robert Kramb, S. Klej Vilson I Džastin Grin.

Pored strip karijere, Špigelman je bio urednik mnogih strip revija. 1980. izdaje magazin "RAW", čuvenu reviju koja je u potpunosti raskrstila sa duhom 60-ih i 70-ih predstavljajući novu generaciju grafičkih buntovnika kao što su Kaz, Čarls Burns, Gari Panzer, Den Klouvs, Kristin Kritr, kao i evropske andergraund autore. Špigelman je postigao svetsku slavu serijalom "Maus", zasnovanom na stvarnoj priči o sudbini svog oca, zatvorenika u Aušvicu tokom Drugog svetskog rata u kom je crtao Jevreje kao miševe a naciste kao mačke. Špigelman je dobio Pulicerovu nagradu 1992. za strip "Maus - Priča preživelog", jezivu priču o Holokaustu. Smatra se jednim od najvažnijih strip autora, čiji je opus učinio da strip konačno postane priznat kao ozbiljna umetnička forma.

S. Đ. M.


Objavljeno: GLAS JAVNOSTI, Beograd, 13.03.2005.godine

ESEJ

FELLATIO DJETINJSTVA

Nadrealne priče u stripovima Renée French smještene su u zonu sumraka u kojoj slobodno vladaju surovost i grotesknost – seksualna perverzija, obiteljske patologije, sadizam školskog dvorišta, tjelesne funkcije


Što je bajka nasilnija i strašnija to nam, prema nekim tumačenjima, pruža bolji uvid u 'primitivne' osjećaje koji se javljaju i oblikuju u ranom djetinjstvu a onda i odrasloj dobi... Dječja kultura u tom kontekstu nehotice razotkriva što nas, na vrlo elementarnoj razini, uznemiruje u našim svakodnevnim životima i koji uznemiravatelji prebivaju u našem individualnom i kolektivnom podsvjesnom.

– Shirley R. Steinberg i Joe L. Kincheloe, Kinderculture: The Corporate Construction of Childhood


Stripovi Renée French čitatelje odvode natrag u dječji svijet, kojemu su koordinate Gospodar muha i tv-serija Leave it to the Beaver. To nije djetinjstvo sentimentalizirano lećom koja zamućuje sliku za kakvom posežu odrasli u svojim sjećanjima, nego djetinjstvo kako ga vidi dijete: usporedna zbilja ispunjena nasilnicima, žrtvenim jarcima, okrutnim postupcima prema životinjama, igrama s mrtvim stvarima, seksualnošću koja se budi i jezovitim malim tajnama koje odrasli pokapaju duboko, ali, čini se, nikada dovoljno duboko da ih djeca ne bi mogla iskopati.

U Grith Bathu, stripu Renée French, pustolovine djevojčice koja krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih provodi ljeto s klincima iz New Jerseyja čine građu mračnih, snomoričnih pripovijesti, neke vrste uspavanki prema receptu Davida Lyncha. Crteži Renée French pokazuju nepristupačnu tmurnost koja viri na rubovima svega, zasjenjujući njezine likove mjesečasta lica morem tame. Ali krupni detalji – poput neurednih kopči za ispravljanje zuba u dječjim ustima ili rast tumora na vratu ujaka Arta – vrlo su jasno osvijetljeni i precizno prikazani, što stripu daje hiperrealističnu jasnoću ružnog sna. Tamni i iscrtkano-točkasti, grozničavo detaljizirani crteži Renée French podsjećaju na slike američkog nadrealista Ivana Albrighta (ona sama priznaje taj utjecaj) te na umjetnost ludila. Stilistički, pa i tematski, oni nemaju gotovo ništa zajedničko s namjerno grubim crtežom i sirovim spleenom, odrazom feminističkog gnjeva i PMS-a, u strip-crtačica poput Julije Doucet (Dirty Plotte), Roberte Gregory (Bitchy Bitch) ili Aline Kominsky Crumb (Twisted Sisters).


Bajke o početku kraja nevinosti

Priče Renée French smještene su u zonu sumraka u kojoj slobodno vladaju surovost i grotesknost – seksualna perverzija, obiteljske patologije, sadizam školskog dvorišta, tjelesne funkcije. Moglo bi se reći da je inače otrcan pridjev "nadrealan" tu posve opravdan. Kad počinje priča Silktown, u stripu Grit Bath, s donekle androginim mladićem Wynckom koji se privija uz svojega šogora Walta i mami ga da se s njime spusti u podrum, većina nas je već asimilirala dovoljno populariziranog Freuda da bismo znali da smo zašli na mračnu stazu što vodi kroz id . Dva mladića uzajamno masturbiraju nakon što je Wynck uočio da je Walta uzbudio njegov novi fetiš: zamotuljak životinjskih crijeva što ga je našao u dvorištu. Životinjska utroba zbilja djeluje na tebe, ha? Za to vrijeme, Waltov sin Gil izbezumljen je zbog strašne smrti svojega pobješnjelog rakuna i tješi se vođenjem ljubavi s tinejdžerkom Eve koja ga, u mukama strasti, moli da gricka njezine bradavice što on čini previše revno te ih otkida i potom krvav slastan zalogaj ispljuvava u zahodsku školjku. Jedino rješenje je Wynckova improvizacija frankenštajnovskog umetka: Evinu odgriženu bradavicu nabrzinu zamjenjuju amputiranim psećim penisom. (Wynck zapravo bradavicu krišom sprema u kutijicu, kao prezervativ za buduće uporabe, i kao fetiš za neki drugi podrumski sastanak.)

Silktown, kao i mnoge priče Renée French, razlomljena je bajka o početku kraja nevinosti, o buđenju spoznaje da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Prosječni ljudi postaju devijanti skloni mrtvom mesu; Gilov slatki ljubimac pretvara se u bijesnu slineću zvijer, a Gilova majka izlaz od dosade otpuhivanja cigaretnog dima nalazi u erotomanijakalnom ludilu, izvodeći munjeviti fellatio tijekom večere. Otirući potom ljepljivu desertnu kremu sa svojih usana pita Evu: Reci mi, žudiš li još za mojim sinom? Renée French na dvadesetak stranica govori ono što jedan od njezinih najvećih uzora, David Lynch, kazuje još operetnije u Plavom baršunu, filmu o stvarima koje su skrivene (Lynchove riječi). Lynch je u intervjuu za Village Voice izjavio: U tome je strava svijeta – toliko je mnogo toga skriveno ispod stvari da to svijet čini zastrašujućim, bolesnim mjestom.


Lucifersko buđenje adolescentske seksualnosti

Strava koja vreba i u Silktownu i u Plavom baršunu raspomamljeni je libido koji fino odgojenu mladež pretvara u tinejdžerske vukodlake; Gila, ljubitelja životinja, u sadista koji otkida ženske bradavice a sveameričkog Jeffreyja Beaumonta iz Plavog baršuna u perverznog voajera i sadomazohističkog boy toya. (Mi ne znamo je li Gil, koji je dovoljno star da bi mogao nositi brkove, izgubio nevinost, ali njegova naivna nesvjesnost u odnosu na pohotnu Evu, čije ime sve govori, upućuje na to da se baš ne snalazi najbolje u svijetu). Za Plavi baršun Pauline Kael je rekla da je to jedini film o odrastanju u kojem seks nosi opasnost i pojačano uzbuđenje kakvo imaju filmovi strave... Ne postoji šećerno-slatka izgubljena nevinost jer je tama uvijek već postojala u njoj, iznutra. Tu kao da sablasno odjekuje otkriće iz Gospodara muha: Čudno je bilo misliti da je Zvijer nešto što možeš loviti i ubiti! – kaže divlji bog iz naslova romana. Znali ste, niste li? Ja sam dio vas? Blizu! Blizu! Blizu!

U svijetu Renée French, kao i u Plavom baršunu i Gospodaru muha, lucifersko buđenje adolescentske seksualnosti i izopačenost odraslih bacaju veliku sjenu na dječju nedužnost. Zvijer je uvijek "bliže" nego što smo svjesni, skrivajući se u podrumima psihe. U priči Strah od šake, dječja banda se okuplja da bi svjedočila nezaboravnom spektaklu djevojčice koja je, bez posebnog razloga, prisiljena "šakarati" stariju djevojčicu, što znači ugurati svoju ruku sve do ručnog zgloba u njezinu vaginu. Ona je zatim izvlači, otire sluz, djeca plješću i banda se nakon toga vraća u normalno stanje obične djece, boreći se protiv stalnoprisutne prijeteće dosade: što ćemo sad raditi?

U epizodi o Tommy i Susan osnovnoškolska zavodnica dječaka-dobricu zamoli da je zaveže maramama koje je našla na tavanu. "Sad se pravi da si Telly Savalas i da mi možeš raditi štogod želiš" – kaže svezana djevojka više čitatelju negoli dječaku. Prisiljavajući nas da sami dovršimo priču, French nas uvlači u svoju mučnu mješavinu Babysitter kluba i fantazija vezivanja. Na polici iznad djevojčine glave su plišane životinje koje tupo gledaju dolje, totemi djetinjstva na kojima se već nakupila prašina.

Plišane igračke i nježni kućni ljubimci su u njezinim stripovima bliski rođaci otrcanih igračaka iz dućana s rabljenim stvarima, kojima se poslužio umjetnik Mike Kelley da bi razderao u komadiće naše vizije djetinjstva preslikane s čestitki. Kelleyjevo dlakavo čudovište s glavom lutke koja je nakalemljena između njegovih raširenih bedara, s jezikom koji lascivno viri van, ili njegovi blizanački majmuni koji su spojeni u preponama, nijemi su komentari incesta, zlostavljanja djece i dječje seksualnosti. Podsjećaju nas na to da slatkoća sladolednih medvjedića i Disneyjevih likova s čokoladnim preljevima prekriva složen svijet prepun proturječja. Za Kelleyja, mit savršena djetinjstva rođendanskih sladunjavih čestitki, parfumiranje je zbrkane zbilje bivanja djetetom: to je filozofijski ekvivalent devetnaestostoljetnim dagerotipijama mrtve djece s kartonskim krilima u oblacima od pamučne vate.


Zeko u podzemlju žudnje odraslih

Kelly upotrebljava lutke jer je lutka, kako je sam istaknuo, mrtvo dijete, nemogući ideal što ga stvara korporacijska ideja obitelji . Lutka roditeljima predstavlja savršenu sliku djeteta – čistog, nježnog, bespolnog, ali čim se taj predmet malo istroši, postaje disfunkcionalan. On, naime, počinje preuzimati značajke djeteta – miriše poput djeteta, ofucano je i prljavo poput svih zbiljskih stvari. Tada taj predmet postaje zastrašujuć, jer počinje predstavljati ljudska bića na zbiljski način: to je i trenutak kad se lutka oduzima djetetu i baca. U našoj kulturi plišane igračke najjasnije portretiraju idealizaciju (djetinjstva). Kellyjevi zastrašujući predmeti utoliko su sociopatski rođaci plišanih medvjedića, koje u ruke uzimaju opaljeni sudionici radionica Johna Bradshawa (tijekom kojih oni u sebi trebaju probuditi vlastito unutarnje dijete, nap. ur.).

Znakovni izraz dječje nevinosti u stripovima Renée French je zeko, točnije zeko-igračka, koji se pojavljuje u nekoliko njezinih stripova. On, poput plišanih životinja, dramatizira napetost između masovno proizvedenih slika djetinjstva kao beskrajne vilinske zemlje, i djetinjstva u zbiljskome svijetu, progonjenog seksualnošću odraslih i seksualnim previranjima za koja Freud kaže da počinju u ranom djetinjstvu. Dok su kunići poput Thumpera iz Bambija dugovječne slike mazne slatkoće, zečevi su, od Playboya pa do Uskrsa, također simboli požude, odnosno plodnosti: u filmu Odvratnost Romana Polanskog raspadanje za večeru serviranog zeca simbolizira mentalno raspadanje seksualno sputane djevice, a u filmu Kobna privlačnost zeko kućni ljubimac, ubačen u gulaš i serviran za večeru, na hirovit je način prenesena poruka Glenn Close Michaelu Douglasu – da je još uvijek debelo u juhi.

Taj u Renée French ključni arhetip zeke, kad se nađe u podzemlju žudnje odraslih – kao u stripu Bunny man – utjelovljen je u obliku naivca izbočenih prednjih zuba u zečjem kostimu, koji u javnom zahodu nailazi na masturbatora prijetećeg izgleda. U stripu Čokoladna zečja glava mladić koji je izgledom vrlo sličan Wyncku, susreće u mraku kino-dvorane starijeg čovjeka koji je vrlo nalik na Walta. Bizarno naivno, mladić će starijem čovjeku koji sjedi do njega ponuditi odrubljenu glavu čokoladnog uskrsnog zeca: Hoćeš griz?


Strava normalnosti

Osim seksualne simbolike, zečevi u Renée French utjelovljuju i kičastu grotesknost od koje se Lynchu ježi koža – tu stravičnu, bolesnu prijevaru mainstream zbilje čiji podrumi i tavani skrivaju psihopatologije koje nadilaze svačiju maštu. Lynchova potresna spoznaja da je toliko toga skriveno ispod stvari dobro pogađa stravu normalnosti – ne zato što čudovišta postoje i izvan stranica knjigâ strave, nego zato što su često skrivena lažnim fasadama: mantija svećenika koji nalikuje dobrom djedici može skrivati zlostavljača djece, a izbijeljeno lice amaterskog klauna, serijskog ubojicu. Najsablasniji tipovi su frajeri poput Johna Waynea, rotarijanci koji uvijek glasuju za lokalnog šerifa i slikaju se, uz široke osmijehe, s Prvom damom.

U privatnom znakovnom jeziku Renée French, zečevi su simbol mrkve i batine dualizma stvari. Zečići su, meni, uvijek predstavljali nedužno, slatko djetinjstvo, kaže ona, ali u njima je uvijek bilo i nešto strašno: praznina u njihovim očima, tupost, nešto poput jedenja vlastitih govana. Možda je to povezano i s njezinim doživljajem iz djetinjstva, kad je pokušavala razbuditi zeca-ljubimca, ali je on bio nešto manje živahan nego inače. Kako nije odgovarao ni na što, prevrnula ga je na drugu stranu i otkrila da je zeko iznutra bio ispunjen ličinkama koje su ga živog izjedale. Uginuo je, kaže, već sutradan. Ni ona nije mogla zamisliti bolji simbol kraja djetinjstva, neizbježne spoznaje da sjenovito naličje stvari, u kojem se najčešće skriva istina, nije uvijek lijep prizor.

Živeći u nekom međupodručju između beba i adolescenata, djeca u Grit bathu doznat će da su odrasli ljudi iz priča za laku noć – te nepogrešivo tople, mudre i prekrasne figure autoriteta – samo kolektivna žudnja, fantazijska projekcija. U pričama Renée French majke zrače važnošću zombija stepfordskih supruga, a očevi su u-prazno-buljeći ne-entiteti. Tata, ubio sam krticu, priznaje dječak u suzama u stripu Mitch i krtica . Uzmi malo mliječnog namaza s lukom, uzvikuje majka. To je lijepo, sine, odgovara mu otac. Jesi li je kamenom pogodio u glavu?


Prljava, intenzivna stvorenja

French shvaća da su odrasli, za djecu stranci, poput stvorenja iz kratke priče Philipa K. Dicka Stvar oca, o dječaku koji je otkrio da je tijelo njegova oca preuzeo neki zao entitet. Dok je bio mali Dicka je mučilo pitanje kako isti roditelj može biti i onaj koji s ljubavlju brine o djetetu i njegov bijesan, samovoljan bog. Kao vrlo mali, uvijek sam mislio da je moj otac dvoje ljudi: jedan dobar, jedan zao, zapisao je. Vjerojatno mnoga djeca misle tako.

Ironično, pogled je podjednako čudan i s druge strane. U mainstream kulturi Amerike, djeca su, za razliku od zbiljskih klinaca – to razlikovanje upućuje na razliku između idealne djece sa srnećim očima i zbiljske djece koja kopaju nos – obožavane ikone anđeoske nevinosti, s prćastim nosićima i obraščićima vjeverice, ikone posvećene u knjigama Joan Walsh Anglund, Hummelovim figurama i lutkama. Na Internetu se reklamiraju lutke nazvane drage male dame. Blagoslovi mamu, tatu, seku..., kaže jedna od njih, prekrasna Catherine, dok klečeći moli prije spavanja. Ima smeđu kosu podignutu u punđu s dvama puštenim pramenovima sa svake strane. Na slatkom su licu dva smeđa oka s umjetnim gornjim trepavicama i otvorenim ustima. Pokraj nje je njezina omiljena krpena lutka.

No, kako stalno ističu stripovi Renée French, djeca nisu samo preslatka mala stvorenja za sentiš-raspoloženja, ni obožavani malci koji govore zločeste stvari. Ona su i prljava, intenzivna stvorenja, i iznenađujuće velik broj njih voli se igrati prljavštinom, čak je i jesti; vole guljenje kože pa i mrtve stvari, ako ih se ne poduči suprotnom. (Mislim na svoju dvogodišnju kćerku kako čuči da bi bolje vidjela – možda i gurnula nos u – mrtve kukce ili ptičicu koju je mačka napola pojela, s licem prepunim ushićenja, nedirnutoga gađenjem koje osjeća većina odraslih.) Klinci u tim stripovima svoje očne kapke izvrću naopačke, otkidaju noge paucima, grožđicama pune nosnice mrtvaca i izvode uglavnom neuspjele kirurške zahvate na plišanim igračkama i živim životinjama.


Blaženo nesvjesni dobra i zla

Unatoč svim tim njihovim malim gadostima, oni su nedužni u smislu u kojem to svako dijete jest: oni su rođeni prije Pada, da tako kažem, blaženo nesvjesni dobra i zla. Otuda taj mit o moralnoj superiornosti djece. Problem s rusoovskim romantiziranjem djece kao plemenitih divljaka je u tome što je ta vizija predcivilizacijskog uma uključivala previše plemenitosti a premalo divljaštva. Kakogod se prema djeci danas postupa u Americi, želimo o njima misliti kao da pripadaju drugoj vrsti bića, kaže kulturalni komentator Tom Engelhardt. Želimo ih gledati kao drukčije, osjetljivije, nekako ljudskije od nas samih. Ako djeca jesu moralno nadmoćna, onda je to točno u ničeanskom smislu onkraj dobra i zla, a ne u novozavjetnom smislu poniznoga, skrušenog duha. Mali su klinci bezgrešno amoralni, bez-savjesni sljedbenici samo vlastita interesa, što je razlog zbog kojeg se majke starijeg brata ili sestru boje ostaviti same s tek rođenim djetetom.

Nije slučajno Freud, u raspravama poput Povratak totemizma u djetinjstvu djecu povezao sa životinjama i "primitivcima". Klinci su, za odraslo društvo, simbolička prijetnja društvenom poretku, utjelovljenje nezasitnih iskonskih poriva za trenutnim zadovoljenjem, neovisno o posljedicama, što prema Freudu, civilizacija obuzdava. Slijeđenjem samo vlastitih žudnja, s mentalitetom čopora vukova iz Gospodara muha, i sa svojim predcivilizacijskim zahvatom stvarnosti skrpanim od činjenica i fantazija (što najbolje oprimjeruje njihova grozna mašta, zbog koje je u jednoj školi u Los Angelesu započeo vještičji progon pedofila), djeca privlače pozornost zbog onoga što teoretičari obrazovanja Steinberg i Kincheole zovu primitivnim osjećajima, koji se javljaju i oblikuju u ranom djetinjstvu te u odrasloj dobi. Umanjujući važnost naše nekomotne prosječnosti, uspoređene s onime što smo nekad bili i još smo uvijek možda iznutra, klinci u stripovima Renée French mračno nam poručuju da ono potisnuto uvijek prijeti povratkom, i da je naše unutarnje dijete vrlo daleko od ranjenog nevinašca iz mita o samopomoći.

Mark Dery

S engleskoga prevela Irena Matijašević.
Pod naslovom Grim Fairy Tales of Renée French's Kinderculture objavljeno u knjizi Marka Deryja The Pyrotechnic Insanitarium, Grove Press, New York, 1999.


Objavljeno: "Zarez", Zagreb, 11.03.2004.godine

London

NASTAVAK PETRA PANA

Britanska književnica Džeraldina Mekohren (Geraldine Mcaurghrean) izabrana je među stotinama kandidata iz celog sveta da napiše zvanični nastavak čuvene bajke o Petru Panu. Izražavajući oduševljenje, poznata autorka dečje knjizevnosti rekla je da je ogromna privilegija biti ponovo izgubljen u Nedođiji, naoružan samo perom, preneli su londonski mediji.

Odluku o nastavku Petra Pana donela je dečja bolnica Grejt Ormond Strit (Great Ormond Street Hospital), koja ima vlasnistvo nad autorskim pravima nad klasikom Džej Em Barija (Barrie). Radni naslov nastavka popularne bajke je “Kapetan Pan”, što sugeriše na to šta se dogodilo sa Petrom u nešto starijim godinama.

Jedan od uslova dečje bolnice Grejt Ormond Strit je da nastavak bajke sadrži sve originalne likove, uključujuci Petra, Vendi, Zvončicu i Kapetana Kuku. Među članovima žirija, koji je odlučivao o autorku nastavka bajke, bio je i Dejvid Bari (David Barrie), potomak slavnog bajkopisca, koji je izjavio da je izbor bio “težak izazov”. Žiri je saopstio odluku na londonskom Međunarodnom sajmu knjiga, navodeći da će nastavak popularne bajke biti namenjen i deci i odraslima.

Džeraldin Mekohren (53) iz Londona trostruka je dobitnica Vitbred nagrade za dečju knjigu godine, za reinterpretacije klasika kao što su “Nojeva barka”, “Mobi Dik” i “Kenterberijske priče” mladim čitaocima.

Prihod od nove knjige o Petru Panu biće podeljen između autora i bolnice, koja gubi vlasnistvo nad pravima nad Barijevim delom 2007.godine.

SEECult


Objavljeno: B92, Kultura, Beograd, 14. mart 2005.godine

RETROSPEKTIVA FILMOVA ŽIKE MITROVIĆA

Retrospektiva filmova nedavno preminulog reditelja Živorada Žike Mitrovića (1921-2005), jednog od pionira posleratnog razvoja jugoslovenske kinematografije, biće održan od 15. do 21. marta marta u Muzeju Jugoslovenske kinoteke u Beogradu.

Mitrovićev filmski opus odlikuje žanrovska raznolikost i preuzimanje i prilagođavanje elemenata vestern i akcionih filmova temetici i uslovima jugoslovenske kinematografije, navela je Kinoteka.

Sarađivao je sa mnogim velikim glumačkim imenima jugoslovenskog filma i bio odlicno prihvacen od publike, koja ga pamti po antologijskim scenama, poput pesme Olivere Markovic u filmu “Poslednji kolosek”.

Mitrović je rođen i školovao se u Beogradu, u mladosti je bio zainteresovan za mnoge oblasti umetnosti, baveći se i crtanjem stripova. Filmu se potpuno posvetio 1946. godine.

Dobitnik je mnogobrojnih priznanja, među kojima su Sedmojulska i Oktobarska nagrada Beograda.

Mitrovic je preminuo 29. januara 2005. godine.


Program:

Na pocetku Mitrovicevog ciklusa bice prikazani dokumentarni filmovi “Nove pobede” (1946) o fiskulturnom sletu, “Prve svetlosti” (1949) o elektrifikaciji Kosova i “Zemlja je cekala traktor” (1951) o proizvodnji poljoprivrednih masina, u kojima je upoznao osnovne principe filmskog izrazavanja.

Do 21. marta bice prikazan i Mitrovicev prvi igrani film “Esalom doktora M.” (1955), sa Aleksandram Gavricem, Nadjom Poderegin i Severinom Bijelicem u glavnim ulogama - prica o borbi balista i narodnooslobodilacke vojske na Kosovu za vreme Drugog svetskog rata.

To delo, cesto nazivano i “prvi domaci vestern” bilo je prvi domaci akcioni film o NOB-u sa jasno ocrtanim likovima, koje je filmskim stvaraocima ukazalo na nove mogucnosti snimanja partizanskih filmova, saopstila je Kinoteka.

Bice prikazan i kultni Mitrovicev film “Kapetan Lessi” (1960) sa Gavricem, Marijom Tocinoski i Selmom Karlovac, takodje snimljen na Kosovu, koji je doziveo do tada nezapamcen uspeh kod publike.

Na programu su i filmovi sa tematikom iz NOB-a “Signali nad gradom” (1960), “Obracun” (1962), “Do pobede i dalje” (1966), “Operacija Beograd” (1968), “Brat doktora Homera” (1968) i “Uzicka republika” (1974), sa Borisom Buzancicem i Brankom Milicevicem u glavnim ulogama, za koji je Mitrovic dobio Zlatnu arenu u Puli.

Ciklus obuhvata i filmove koji se bave srpskom istorijom “Nevesinjska puska” (1963), u kojem igraju Miha Baloh, Jovan Milicevic i Petre Prlicko, “Timocka buna” (1983), sa Ljubisom Samardzicem i Batom Zivojinovicem, kao i “Mars na Drinu” (1964) o borbi Srbije protiv Austrougarske monarhije na Ceru 1914. godine.

“Mars na Drinu”, prema oceni kritike najznacajniji Mitrovicev film, u kojem glume Ljuba Tadic, Nikola Jovanovic i Gavric, prikazao je sa faktografskom tacnoscu kretanje srpske vojske i Cersku bitku, a takodje je nagradjen Zlatnom arenom u Puli.

Autobiografsko ostvarenje “Savamala” (1982), sa Samardzicem, Sinisom Copicem i Danilom Lazovicem u glavnim ulogama, govori o zbivanjima uoci Drugog svetskog rata u beogradskom naselju u kojem je Mitrovic odrastao i ziveo.

Kinoteka je najavila i projekcije filmova u kojima se Mitrovic bavio makedonskom istorijom “Mis Ston” (1958) i “Solunski atentatori” (1961), a koje ce pozajmiti od Kinoteke Makedonije, posto ih ne poseduje u svom fondu.

Medju prvim jugoslovenskim kriminalistickim filmovima je i “Poslednji kolosek” (1956) u kojem glavne uloge tumace Jovan Milicevic, Olivera Markovic i Marijan Lovric, a bice prikazani i “Noz” (1967) i “Ubistvo na svirep i podmukao nacin iz niskih pobuda” (1969) sa Irenom Prosen i Petrom Kraljem.

Na programu su i filmovi “Potrazi Vidu Kos” (1957) sa Olgom Spiridonovic i Jozom Laurencicem, “Gorke trave” (1966) sa Irenom Papas i Danijelom Zelenom (Daniel Gelin), kao i ironicna hronika o dogadjajima i naravima na savremenoj rok sceni “Protestni album” (1986) sa Draganom Nikolicem, Oliverom Jezinom i Samardzicem u glvanim ulogama.

SEECult


Objavljeno: B92, Kultura, Beograd, 14. mart 2005.godine

sadržaj

7.

POZIVI NA SARADNJU

Mail

Darko Macan nam je prosledio adresu sledećeg "poziva na saradnju"...:)


SPX 2003 Anthology Submission

Because you demanded it, the SPX Anthology is returning to its roots by doing away with themed issues and reclaiming its role as the nation's finest showcase for an uninhibited range of today's best alternative and art comics. In addition to doing away with the theme the anthology will be assembled under the guidance of Guest Editor Brian Ralph, author of the acclaimed books Cave In and Climbing Out.

"After three years of themed editions, we decided it was time to get the book back in line with the spirit of the convention and once again make it a showcase for what today's alternative comics scene is all about," says the book's co-editor Chris Pitzer.

"We were thrilled when Brian Ralph stepped up to act as guest editor for this year's book," says Charles Brownstein, Executive Director of the CBLDF which publishes the benefit book. "Brian's part of the group that established SPX as a haven for quality small press and hand made comics, having been through Fort Thunder, and the late nineties small press revolution that brought companies like Top Shelf, Highwater, and ReddingK in with a passion for reinvigorating the indy comics scene. We're thrilled to have his eye selecting the comics that define the small press comics scene of 2005."

Brian Ralph says, "This book will showcase the best work of the underground and the alternative, whether the artists are self published or unpublished. I really look forward to seeing what people send in. I'm going to be looking for a great variety, from the high gloss to comics that push the envelope a little more. Even stuff that makes you ask, 'is that a comic?' This is a fantastic opportunity for up-and-coming cartoonists to appear in print alongside the more established artists."

Chris Pitzer adds, "This is what everyone in the indy comics scene has been asking the anthology to be, and now that it's back we want the best stuff everyone has to offer. Tell the story you have to tell, show the world what your comics are all about, and make the 2005 SPX Anthology the definitive almanac of the indy comics scene."

The Details:

Length: As long as it takes for great comics. Please do not include title pages, fake covers, or any other sort of lead-in. Dive right into that comic.

Deadline: Submissions must be received no later than June 30, 2005.
Please plan accordingly as overnight delivery can be very expensive.

Format: Please send your submissions, if at all possible, in an electronic format. Art should be scanned in at 800dpi bitmap tiffs (unless your art has tones, then grayscale). If you do not personally own a scanner, many copy centers such as Kinko's now have scanning facilities. The dimensions of your artwork should be as follows:
-Page (trim) size: 6.625" x 9"
-Live image area: 5.375" x 8"
-Bleed image area: 7.125" x 9.5"

Delivery: Please do not send original art. Submission packages will not be returned. CD-ROMs are preferred over ZIP disks. You must also include a print-out of your submission with the package. Please send your labeled discs and hardcopy printouts to:
SPX 2003 Anthology Submission
c/o Big Planet Comics
426 Maple Avenue East
Vienna, VA 22180
703-242-9412

Please include the following information with both your hardcopy and electronic submission: Name, address, email, title of story, page count of story

FedEx, UPS, and the United States Postal Service all have package tracking abilities. Please do not call to check on the status of your mailing. (Stay tuned for FTP or e-mail delivery methods.)

sadržaj

8.

LINKOVI

Strip Vesti

Oba linka "maznuta" iz diskusija na kojima je DMacan preporučivao online stripove...:)


-Norveškog dnevni strip Pondus.
http://my.opera.com/community/pondus


-Motel Art Improvement Service.
http://www.beecomix.com/motelart/motelframes.htm

sadržaj

9.

DATUMI

Strip Vesti

Datumi od - do

. . .

Izvori:
HiES, "Calendrier du centenaire", "Istorija Jugoslovenskog stripa" Slavka Draginčića i Zdravka Zupana, i monografija "Maurović" Veljka Krulčića, "Pegaz" Žike Bogdanovića, "Strip Vesti".

sadržaj

Zlatko Milenković

zmcomics@neobee.net
www.zmcomics.co.yu

Zlatko Milenković, Petra Drapšina 16, 21000 Novi Sad