prošli broj - arhiva - sledeći broj


SADRŽAJ

1. LJUBAZNI LEŠEVI - Strip Vesti
2. NOVI MAKEDONSKI STRIP - SKC
3. DAN DARE I UMJETNIČKI CRTEŽ
   RANKA HAMPSONA (6) - Josip Mihalković
4. POST SCRIPTUM (4) - Zoran Đukanović
5. JUŽNJAČKA UTEHA No 150. - Dejan Stojiljković
6. KVINTALOVA TJEDNA KARTICA (209) - Darko Macan
7. MOJ POGLED (97) - zmcomics
8. ŠTAMPA - štampa
9. LINKOVI - Strip Vesti
10. DATUMI - Strip Vesti

1.

LJUBAZNI LEŠEVI

Strip Vesti

Pozivam vas na

promociju grafičkog romana

"Ljubazni leševi"
Ivica Stevanović, Zoran Penevski

u REX-u (Jevrejska 16, Beograd),

u ponedeljak, 15. marta u 19 časova.

Knjiga “Ljubazni leševi” (tekst Zoran Penevski, likovna obrada Ivica Stevanović; izdavač SKC Novi Sad, 2003) predstavlja prvi srpski grafički roman u boji. Reč je biološko-političkom trileru koji, s jedne strane, donosi povišene zahteve likovne naracije stripa, a, s druge, u vidu omaža, povezuje brojne vrednosti, travestije i činjenice karakteristične za našu sredinu koje se tiču politike, likovne umetnosti, književnosti i filozofije.

Radnja grafičkog romana odvija se u zemlji koja je u tranziciji – odigravaju se brojne reforme, promene u društvu, ali je jak i bivši aparat autokratske države. Forenzičar Dušan Pavlić ima nesanicu već 7 nedelja. Njegov asistent donosi mu uredbu Vlade kojom se uvode reforme u domenu smrti – propisuje se anatomski oblik nad kojim sme da izvrši obdukcija, menja se izgled čitulja, način sahrane itd. Uznemiren uredbom, Pavlić u povratku kući otkriva novu antikvarnicu, ali time košmar tek počinje…

“Odlike grafičkog romana su ozbiljna literarna podloga i ambiciozna likovna obrada. Ovaj žanr, koji se nalazi na granici stripa i ilustrovane knjige za odrasle, već je dao veliki broj klasičnih dela… Poduhvat Zorana Penevskog i Ivice Stevanovića predstavlja ozbiljan projekt koji se nalazi na tragu najpoznatijih grafičkih romana… Sličnih dela, prosto, nema kod nas, a moralo bi da bude…” (iz recenzije Rastka Ćirića)

“Ljubazni leševi” su objavljeni uz pomoć Ministarstva kulture i medija Republike Srbije.

Ivica Stevanović je asistent na Akademiji umetnosti u Novom Sadu i likovni urednik u Zavodu za izdavanje udžbenika. Ilustrovao preko 20 naslova, preko 1.000 publikovanih ilustracija, brojne nagrade. Autor kontraverznog “Bukvara”. Zoran Penevski je autor projekta “Grafička zavera” koji obuhvata projekte vezane za novi srpski strip.

sadržaj

2.

NOVI MAKEDONSKI STRIP

SKC

Srećna Galerija / Happy Gallery SKC

“NOVI MAKEDONSKI STRIP”
Velika strip konvencija umetnika iz Makedonije

17.03 – 31.03. 2004. DNK, Srećna Galerija

Preko 150 tabli stripa i ilustracije makedonskih autora iz perioda 1990- 2004.biće izloženo u Srećnoj Galeriji SKC-a u Beogradu, od 17 marta do 1.aprila 2004. godine. U projektu predstavljanja aktuelne strip produkcije iz inostranih centara, posle prošlogodišnje velike konvencije hrvatskog stripa, ovoga marta domaćoj javnosti predstavljamo NOVI MAKEDONSKI STRIP.

Osim izložbe koja će trajati od 17-31.marta 2004, tribina sa gostima, predavanja i video projekcija, predviđena je i berza strip izdanja umetnika iz Makedonije namenjena beogradskim čitaocima i izdavačima.

Po izboru selektora Aleksandara Sotirpvskog, izlažu sledeći umetnici: Aleksandar Stankovski, Aleksandar Sotirovski, Ljubomir Stefanov, Atanas Botev, Marijan Kamilovski, Nikola Nikolovski, Davor Dramićanin, Zdravko Girov, Igor Jovčevski, Zoran Tanev, Toni Anastasovski, The Micho, Ivica Spasovski, Goran Dačev, Darko Ristevski, Jovančo i Riste Sekulovski, Aleksandar Popovski, Dimitrij Mihajlovski.


Program:

17.03.(17h) 2004. Srećna Galerija, DNK
Svečano otvaranje izložbe makedonskog stripa od 90-te do danas
Predstavljanje gostiju

18.03.(16- 20h) 2004. DNK (dan glavnih događaja)
Aleksandar Sotirovski, Makedonski strip danas, predavanje tribina Produkcija crtanig filma i ilustracije u Makedoniji, projekcije, tribina sa gostima

19.03.(16h- 21h) 2004. Srećna Galerija
Berza strip izdanja iz Makedonije

20.03.(11h- 15h) 2004. Srećna Galerija
Otvorena radionica stripa, umetnici iz Makedonije

Izložba makedonskog stripa traje do 31.marta

sadržaj

3.

DAN DARE I UMJETNIČKI
CRTEŽ FRANKA HAMPSONA (6)

Josip Mihalković

S Interneta skinuo i priredio Josip Mihalković.

Četvrta priča, "Operation Saturn", vraća Hampsona na scenu i to Hampsona u punoj formi. On eksperimentira i sa stilovima, pa uvodni dio priče - prva trećina - prikazuje način crtanja koji se više nije ponovio, što je šteta, jer je takav način crtanja ovom dijelu priče dao posebno atmosferični osjećaj. Hampson je razvio mračni stil koji poslije toga više nije viđen; njegov je kasniji rad otišao drugim putem i postao znatno svjetliji. No, izradu stripa polako preuzima tim iz studija uključujući Harolda, a u posljednjoj fazi i slobodnog strijelca Desmonda Walducka. Priča se pomalo otegnula, možda i predugo, pa pri kraju daje osjećaj zamora. No, pogleda li se sve zajedno, i taj je dio jak i vrijedan dodatak opusu. I taj dio uvodi široku lepezu likova na Saturnu ...za koje se, osim u godišnjaku, više nikad nije čulo!

Junaci su se spustili na Mars, istražili Veneru, pa Merkur i Saturn... Tekstopisci su potrošili sve planete. Pri početku sljedeće priče stvar preuzima u svoje ruke Alan Stranks, redovni tekstopisac. Njemu je bila zadaća osmisliti dobar i jasan razvoj priče u budućnosti. Međutim, on je započeo s "Prisoners of Space" (Zatočenici svemira), gdje se opet vodi borba s Mekonom. Radnja je uglavnom smještena u svemirsku postaju, a epizode gotovo u cjelosti crta Donald Walduck, dok neparne stanice ili kućice crtaju Don Harley i Frank Hampson. Desmond je umro prije nekoliko mjeseci. Bio je slobodni strijelac, a rad za "Eagle" počeo je 1953. godine crtajući Dan Dareov godišnjak. Nikada nije službeno bio u "Eagleovom" timu, ali ga je zato Frank snabdijevao svojim detaljnim skicama. Razvoj priče je prilično snažan, iako malo previše niz dlaku standardima pedesetih. Walduckov je rad dao priči dobar osjećaj jedinstva, a vrlo često su baš njegovi crteži Dana Darea upotrebljeni za poštanske marke i slične stvari. Za umjetnika je kao osoba bio prilično prozaičan, ali su zato njegovi crteži čisti i prepoznatljivi, vrlo često visoke kvalitete. Ta priča uvodi lik kadeta Flamera Spryja, teenagera, petnaestogodišnjaka koji ne stari (a za "Safari in Space" čini se čak i pomlađen.)

nastavlja se...

sadržaj

4.

POST SCRIPTUM (4)

Zoran Đukanović

Eseji o Pratu (4)

KRITIČARSKI TANGO

Korto Malteze već godinama pleni domaću čitalačku publiku u čemu joj se kritika zdušno priduživala, ili joj je prethodila. Jedan od razloga fascinacije svakako je taj da iza Pratovih ležernih iscrtavanja pripovesti o Kortu Maltezeu ne stoji rutina nego autentični avanturizam sadržan kako u fabuli, tako i u samom postupku. Putujući zajedno s Kortom Maltezeom, Pratova poetička ishodišta su evoluirala u različitim pravcima. Otud pojavljivanje svake nove epizode ne predstavlja samo rekreativni sastanak sa jednom ustaljenom poetikom u kome se vrednost pojedinačne priče potvrđuje u stabilnom serijalnom poretku nego je i izazov prevrednovanja tog poretka, odnosno ispitivanje njegovih novih mogućnosti.

U epizodi nastaloj 1987. godine, Prat je poželeo da ispriča priču u ritmu argentinskog tanga. Tango u Pratovoj pripovedačkoj interpretaciji postaje muzička kulisa istorijski okretne igre prikrivanja tragova, ne samo prvobitne akumulacije nego svih krvavih ili bar mutnih početaka. Pranje novca samo je finansijski aspekt pranja istorije. Leroj Parker, alijas Buč Kasidi, na jednom mestu u Tangu kaže: to je sada prošlost, vreme je izbrisalo tragove. Bučovi postupci šapatom dodaju: naravno, mi ubrzavamo njihovo brisanje, jer uspeti u igri s vremenom znači izbrisati tragove i što bolje proživeti pre no što vreme izbriše i nas. To je običan realizam uz tek pomalo cinizma, jednom rečju okrutna banalnost. Poslednju rečenicu Buč, verovatno, ne bi izgovorio ni u sebi. Istine radi, čak bi i sam Korto želeo da se neki od snegom prošlosti pokrivenih tragova ne diraju, bar ne oni koji se tiču mladalačkih sukoba s argentinskom policijom. Deo starih priča ipak treba da bude zaboravljen. Problemi između onih koji zaboravljaju nastaju samo zato što ne mogu prećutno da se dogovore koje od starih priča moraju biti zaboravljene, a koje nikako ne. Oprečnost između potrebe da se živi dalje i nostalgije stvara vrtoglavicu. Okretnoj igri tanga pravi konkurenciju vrteška naših vernosti i izdaja.

Korto Malteze je godinama potpisnika ovih redova dovodio u posebnu vrstu čitalačke omamljenosti. Prat s lakoćom prelazi iz “stvarnosnog” pripovedačkog stava u stav “obnažene fikcionalnosti”. Baš ta lakoća omamljuje; i “najstvarniji” pripovedački pasaž zadržava ležernu labilnost Pratovog fikcionalnog ustrojstva. Sve je fikcija: od toga da su u Veneciji godine nešto duže – traju do trideset četvrtog decembra, do toga da se u Samarkand, Pratov Samarkand, može stići uz pomoć geografske karte. Ne, ne može. Mnogi, možda previše pomni čitaoci Korta Maltezea upuštaju se u igru doslovne rekonstrukcije hronologije Kortovog života i geografskih koordinata kojima se kretao. Samo, da li će time stići bliže Kortu Maltezeu? Da li su sve ukrštene reference i linkovi podjednako bitni? Pitanje nije sasvim detinjasto, jer slično bi se moglo postaviti i stotinama stranica koje je Sartr ispisivao o Floberu, ne primičući se mnogo bliže Gospođi Bovari.

Kao i u Zlatnoj kući Samarkanda Prat se i ovde, u Tangu, poigrava s konvencijama fikcionalnosti. Neobično nije ono što je odstupanje od stvarnosti nego ono što remeti fikciono ponuđeni poredak. Zato Korto u Tangu sme da kaže: čudno, samo jedan Mesec na nebu; obično ih je dva u ovo doba godine.

Uz sav kroki-pristup i svu artificijelnost, Prat je uvek dosad bivao prvoklasan vizuelni narator Kanifove škole – integralni pripovedač, kako jednom napisasmo. U Tangu, međutim, čini se da neki grafičko-narativni postupci doživljavaju pomeranja – ona presudna – od ostrašćenog ka posustalom manirizmu. Pripovest u ritmu argentinskog tanga i dalje poseduje magiju, ali magija vizuelne naracije opada. Prat, po prvi put, narušava srazmeru u svom “integralnom pripovedanju”; scenaristička komponenta se pokazuje snažnijom (poetičnijom) od dinamike vizuelnog imaginiranja. U ikonografskom pogledu, Prat kao da ovog puta stvara pozorišno uprizorenu kriminalističku priču.

Za svakog kritičara postoji interpretativni trenutak koji se događa – ili ne. On se mora čekati, vrebati, osluškivati – kao zvuk prstena koji ispada iz Tamininih usta u Knjizi smeha i zaborava. A tamo gde nastaje ili se prekida tišina, dopušteno je da prividno distancirano “potpisnik ovih redova” pređe u “ja”. Stojim pred Tangom, no njegova vrata mi se širom ne otvaraju. Kritičarsko “Sezame, otvori se” ne uspevam razgovetno da prozborim; umesto toga šapućem i mucam. Naravno, jedan je od mogućih odgovora (tvrdih u svojoj izričitosti) da su svetla koja iznutra obasjavaju opus Korto Malteze počela polagano da se gase. Za takav odgovor nadam se da je rano. Bilo kako bilo, ono tako potrebno perce, o kome govori Vladimir Pištalo u Almanahu beogradske manufakture snova, koje bi dolepršalo na tas naših naklonosti i prevagnulo, u čitanjima Tanga meni pomalo izmiče. Možda u nekom drugom, kasnijem čitanju?


(“NIN”, Beograd, 20. decembar 1990)

sadržaj

5.

JUŽNJAČKA UTEHA No150.

Dejan Stojiljković
siic_pressing@yahoo.com

STRIPOVI ZA POČETNIKE

Svi se verovatno sećaju Bosnićevog ''Vuka za početnike'', stripa koji stoji kao svojevrstan kuriozitet u celoj našoj produkciji. Više nego uspeo pokušaj da se jedna ozbiljna tema kao što je biografija jednog od naših najvećih prosvetitelja predstavi u jednom ''neozbiljnom'' mediju kakav je strip. Moram da priznam da je dotično delo, uz stanovita ostvarenja Željka Paheka, jedno od mojih najomiljenijih kada je u pitanju domaći strip. A što se tiče Dragana Bosnića, on je po mom mišljenju, jedan od pet naših najboljih strip autora. Da bi ste se uverili u istinitost ove moje tvrdnje, dovoljno je baciti pogled na samo par tabli ''Vuka''. Raduje me i to što gospodin Bosnić ima nameru da dopuni ovaj svoj strip sa nekim stvarima koje su se u međuvremenu pojavile u vezi biografije Vuka Karadžića, i na neki način demistifikuju, pa čak i osporavaju ovog našeg velikana.

U Nišu je nedavno završen sajam knjiga. Osim što sam radio intervju sa Vladanom Matijevićem, ovogodišnjim laureatom NIN-ove nagrade, malo sam se i prošetao između štandova. Svoju malu biblioteku upotpunio sam jednim Čendlerovim romanom i veoma interesantnom knjigom Montegju Rouz Džemsa ''Jasen i druge priče o duhovima''. Rešen da kupim nešto i svojoj devojci, našao sam se u dilemi. Nisam hteo da joj poklanjam neka klasična dela a opet, želeo sam da joj uzmem neki strip. E, sad... Pošto je njen hobi psihologija a na stripove sam je ''navikao'' zahvaljujući svojoj kolekciji Dilana Doga (koga sad obožava), uspelo mi je da spojim lepo sa korisnim. Poklonio sam joj strip koji se direktno ticao njenog hobija a za temu je imao njenog omiljenog lika iz oblasti psihologije. ''Jung za početnike'', u izdanju Hinaki iz Beograda je stvarno bio pravi izbor (i to po skromnoj ceni od 250 din.). Listajući i ostala izdanja, a u to ima svačega, od Platona, preko Frojda, do Hokinga i Postmoderne, shvatio sam da je to prava formula da se strip približi onima koji ga baš i ne vole, ili čak zaziru od njega. Približavajući nam neke od najvećih umova čovečanstva kroz formu stripa, na jedan opušten i nepretenciozan način, autori ovih knjiga ustvari na lep način demonstriraju da se takozvano ''teško'' štivo može približiti običnom čitaocu kroz formu koja ne mora da bude smorna i opterećujuća. U prevodu: dotični strip o Jungu, čita se lako, veoma je zabavan i naravno, itekako edukativan. S druge strane, to je poen više za strip kao umetnost, jer na taj način, nekim usijanim glavama može da se pojasni da je on više od puke razonode.

Mislim da se Hinakijeva izdanja, takozvane ''Početnice'' slobodno mogu uvesti kao lektira u školama ili pomoćna literatura na fakultetima, toliko su dobre. Ono što ih razlikuje od prebukiranih, dosadnih udžbenika, jeste upravo medij, tj. način na koji se informacija prenosi čitaocu. U slučaju stripova za početnike, ja sam, recimo čak i kada je u pitanju jedna meni zaista nezanimljiva tema kakva je analitička psihologija ličnosti ili sukob Junga i Frojda, čitajući strip naučio puno toga. Ali nemojte to da vas čudi, više će te o ranom srednjem veku naučiti čitajući tomove Princa Valijanta nego iz bilo kog udžbenika koji obrađuje taj istorijski period.

Eto, sad nam još samo fali četrdeset doktora nauka koji su doktorate stekli na temi Korta Maltezea i poetike Huga Prata, pa da i mi budemo kao Francuska.

Sledeće nedelje:
POVRATAK OTPISANIH

sadržaj

6.

KVINTALOVA TJEDNA KARTICA (209)

Darko Macan
darko.macan@zg.tel.hr

ISPOVIJEST ČETVRTA: CRTAČ

U četvrtom nam je razredu osnovne navratila jednom nastavnica likovnog iz viših razreda kako bismo je upoznali i kako bi nam, valjda, natuknula što s nama misli raditi kad joj padnemo šaka. Nemam pojma što je pričala drugima (takav sam, egocentrik), ali se jasno sjećam što je rekla meni: "Moraš crtati veće figure."

Ja sam, naime - i toga se jasno sjećam - počeo na velikom papiru za likovni crtati neku bitku (posve je moguće da su to bili crveni protiv plavih mundira), s figuricama od neka tri-četiri centimetra. Profesoričin je komentar bio, iz njezina kuta, na mjestu: tim tempom ni za dva školska sata ne bih završio crtež; ali je i moja reakcija bila tipična: oborio sam glavu, sakrio se za ramenom i nastavio po svome.

Znao sam, naime, što me zanima: crtati čovječuljke.

Samo to i ništa više. Nakon četvrtog razreda promptno sam promijenio školu ne bih li pobjegao onoj profesorici (njamke, selili smo se), ali i tamo su me dočekali kojekakvi nezanimljivi likovni zadatci: crtajte zgužvani papir no tako da poanta bude u šrafurama; vucite crte bojom, ali tako da su boje skladne; danas ćemo učiti tehniku voska, pudera i crtanja čačkalicom ... Kasnije sam išao, godinu ili dvije, na neki likovni tečaj gdje smo crtali mrtve i žive prirode, ali na kojem - kao ni u školi - nisam ništa naučio jer to nije bilo ono što me zanimalo: crtati čovječuljke.

Poanta ovoga je, naravno, da sam kreten. Imao sam prilika i prilika naučiti crtati i razmišljati likovno, te tako bolje crtati svoje čovječuljke, ali ja sam glupo mislio da mi to ne treba. Crtao sam čovječuljke godinama i rezultat je da sad prilično podnošljivo crtam čovječuljke, ali da mi sve drugo - prave anatomije, realistične perspektive, razlučivanje planova, odnos crnog i bijelog, likovne tehnike en general - predstavlja problem. Trebao sam shvatiti da nešto nije okej, kad ne samo da je u razredu uvijek bilo boljih crtača od mene već mi ni strip (a to su bar čovječuljci) nije od ljepše nacrtanih prošao na nekoj selekciji za školsku izložbu. Trebao sam, ali nisam pa sad, kad si postavim pretežak crtački problem, idem naokolo kukajući kako ne znam crtati, na što mi kolege kolutaju očima i otkantavaju me rečenicama u rasponu od iziritiranog "Ne seri!" do mudrog "Nauči!"

Što je put koji znam i sam, ali mi je lakše nad prolivenim mlijekom kukati.


(Nastavit će se...)

sadržaj

7.

MOJ POGLED (97)

zmcomics
zmcomics@neobee.net

"SKENIRAJ ME" JOŠ UVEK...

Odmah da ukratko objasnim kako se to kolor štampa iz štriha?! Pa lepo. Jeste li ikada videli filmove za kolor štampu. Uzmite bilo koji od četiri moguća i pogledajte ga. Videćete na njima samo crne i bele površine - crno/beli raster. Dakle i tu se, svaka boja posebno, pretvara u štrih. Rasteri sa sva četiri filma (CMYK: Cijan, Magenta, Žuta i crna) pod različitim uglom odštampani, jedan pored drugog, čine optičku varku punog kolora. Što je raster sitniji to je "varka" uverljivija i kvalitetnija.

Kada skeniramo Grejskal nemamo štrih, imamo to da svaki piksel ima jednu, od 256 mogućih, vrednost sive. Međutim, kada to pošaljemo na filmovanje onda se pretvara u raster, u štrih. Što znači da će se i tanke linije prikazati kao raster, da će biti isprekidane, krzave, loše. To može da prođe ako se film osvetli sa najvećom linijaturom, tačnije najsitnijim rasterom. Ali, to se obično završi sa krupnim rasterom jer ljudi na osvetljivačima nisu spremni da strip (koji podrazumeva štrih) puštaju kroz dug proces najkvalitetnijeg osvetljavanja filma, već ga prekrate smanjujući linijaturu. Kada materijal pošaljete kao štrih njemu je svejedno koja je linijatura jer štrih materijale osvetljvači ne rasterizuju već ih direktno, piksel po piksel - tačku po tačku, prenose na film!!! Tako da je definitivno rešenje da se pre filma sve radi u štrihu.

Ekranski prikaz zavarava kad je reč o Grejskalu. On je zbog mogućnosti da ekran prikazuje sve tonove sive lepši, ali kada se to prenese na film onda nema sive. Samo crno i između belo. Znači tanke linije postaju niz tačaka.

Neke stvari se mogu skenirati u grejskalu i posle pretvarati u štrih. Na primer, kada sam crtač to radi i vrši na računaru intervencije na svojim radovima.

Mogućnost da kontrastima i ko zna čime možete popraviti neki grejskal sken štrih materijala je varka. Igrom količine svetla koju bacite na original, jačinom kontrasta, kod skeniranja možete sve to uraditi pri samom skeniranju. Jedino može grejskal pomoći kod restauracije, mada radi se to dobro i na c/b fajlovima. Naravno, često treba puno proba dok se ne dođe do optimalnih parametara za dobar sken.

Dajem jedan konkretan primer kako se grejskal može loše ponašati kod filmovanja. Svoju svesku Black & Angela sam skenirao kao štrih, na A3 skeneru u rezoluciji od 600 dpi. Kada se to smanjilo na format sveske pretvoreno je u 1200 dpi!!! Da bih ubacio sive tonove u pojedine kadrove to sam pretvorio u Grejskal. Linija je ostala savršeno crno-bela, bez sivih rubova jer ništa nije menjano, osim što su neke bele površine "posivele". Neko je na osvetljivaču oborio linijaturu, k'o veli strip je pa nije važna linijatura, i dobio sam, i pored 1200 dpi, uništene sve linije. Nazubljene, krzave isprekidane. I sav moj trud da ti filmovi ispadnu savršeno je propao. A verujte, niko vam neće priznatida je "pogurao" osvetljivač da brže radi. Niko!!! Jedino ako ste vi vlasnik ili barem radnik na osvetljivaču filma možete biti sigurni da će vam sve biti urađeno u najboljem redu.

Zatim, par malih napomena oko "nege" skenera. Prvo, nemojte ga seljakati i tresti jer se to odrazi na parametre koje podešavate kod osvetljavanja. To je zbog toga što i najmanje pomeranje lampice i njenih vođica menja i potrebne procente za količinu svetla kod skeniranja. Zatim, držite skener na mestu gde imate najmanje promene osvetljenja. Po mogućstvu u polu-mračnijoj prostoriji. Dešava mi se da neki materijal počnem skenirati ujutro u 8 a završim oko 13 časova. Verujte, kako se menja intenzitet dolazećeg svetla, pogotovo ako sunce počne da "preteruje", u toku prepodneva parametre moram menjati i za 50 %!!! Ipak skeneri imaju "lufta" sa strane poklopca i dolazeća svetlost pojačava ili smanjuje realni intezitet svetla koji daje lampa.

Ovo ispade skoro kao kraj priče o skeniranju, mada možda se nađe još ponešto za iduću nedelju...:)

sadržaj

8.

ŠTAMPA

štampa

Zoran Đukanović i Dušan Banjanin su obezbedili sledeće priloge:

Mediji: Strip magazin, koji su pokrenule Nezavisne novine iz Banje Luke, na putu je da postane prvo održivo poslijeratno bh. strip-izdanje

MODESTY BLAISE SPAŠAVA BiH

Što zbog malog tržišta, što zbog smanjenog interesa za devetu umjetnost, u BiH nakon Daytona nije bilo uspjelog strip-izdanja. Interes novih generacija za već pomalo staru umjetnost dosad su namirivala izdanja iz Hrvatske ili Srbije i Crne Gore, dok Banjalučani nisu uzeli stvar u svoje ruke

Irham Čečo

Direktor revijalnih izdanja Nezavisnih novina Saša Kopanja ima posao o kojem su mnogi mladići njegovih godina nekada sanjali: sa dvadeset sedam, dovoljno mlad da uživa u tome, a dovoljno star da se ozbiljno posveti poslu, vodi Strip magazin!

"Radio sam četiri godine kao fotoreporter Glasa Srpske, a potom četiri godine u Nezavisnim novinama. Prije šest mjeseci, moj otac Željko Kopanja, vlasnik kompanije NN, ponudio mi je mjesto direktora revijalnih izdanja. Normalno, prihvatio sam", kaže Kopanja mlađi.

50 stranica avantura Nepotizam u svom najboljem svjetlu urodio je plodom: banjalučki Strip magazin već s prvim brojem obećava mnogo: na 50 stranica naći ćete kompletnu epizodu legendarne Modesty Blaise, kratku kolor-avanturu ekipe svemirskih smetljara Space Trash, i početak avanture Aristokrata (ekipe nekad poznate i kao Džentlmeni) koji susreću umirovljenog lorda Tarzana, glavom, bradom i lijanom. Nezavisne, pored ovog izdanja, izdaju i tabloid Trn, i S EX-YU, erotski magazin: "Njega još nismo promovirali", smije se Kopanja.

Strip magazin jesu, u banjalučkoj knjižari "Litera", a drugi broj će biti promoviran i u Sarajevu. "Strip magazin je najsličniji Stripoteci. Za sada imamo 12 otkupljenih epizoda Modesty Blaise i kratke stripove koji će ići kao prateći sadržaj. Istina je da je ovdašnja publika naviknuta na talijanske stripove koje je izdavao Dnevnik u Zlatnoj seriji i Lunovom Magnus Stripu, a danas izlaze i u Slobodnoj Dalmaciji. Ruku na srce, Talijani su najjači što se tiče strip-izdanja, možda zato što su vesela nacija. I kod nas u SM izlaze Aristokrati, klasik italijanske škole, koji je Castelli radio sa Tacconijem. A što se tiče naše bh. publike, mislim da zaslužujemo svoje sopstveno izdanje stripa, u kombinaciji naših silnih jezika, koje svi manje-više isto govorimo. Mislim da će ovakva koncepcija naići na odjek kod publike. Zapravo, već jeste", pojašnjava Kopanja. "Odavno gutam stripove, a osim Modesty volio sam skoro sve što je prije izlazilo - možda najviše Mister Noa i Zagora…"

Rustemagićevim putem Osim popularne Modesty, Strip magazin ima i ambiciju da afirmira domaće strip-autore i njihova djela: "Naravno, otvoreni smo za sve kvalitetne bh. autore. U par sam navrata pozvao sve domaće autore koji misle da imaju kvalitetne radove da se jave. Mislim da ih ima dosta kvalitetnih u BiH, ali kao da se kriju. Ili kao da rade samo za svoju dušu… Eto, i ovom prilikom ih molim, i nudim da se jave u Nezavisne novine, da pogledamo materijale i da ih objavimo pored ove fine dame Modesty Blaise."

Da li je Saša Kopanja sa svojom ekipom u stanju krenuti utabanim putem sarajevskog Strip-Arta i svjetskog uspjeha Ervina Rustemagića, pokazat će vrijeme. No, početak priče obećava: "Početni tiraž je 5.000 komada. Dosadašnja prodaja je uspješna, te sam siguran da ćemo drugi broj štampati u većem broju primjeraka. Toliko o ekonomskoj isplativosti: naše tržište ovdje nije veliko, ali jeste gladno. A nudimo kvalitetno strip-izdanje za sasvim pristupačnu cijenu od dvije konvertibilne marke. Za sada je jedan mali dio tiraža distribuiran samo na tržištu Srbije i Crne Gore, ali ne vidim zašto u budućnosti ne bismo pokrili i cijelo srpskohrvatsko govorno područje", optimističan je Saša.

Pravac - kiosk Iako je u BiH deveta umjetnost u velikoj mjeri i deveta rupa na potrošačkoj svirali osiromašenog puka, ovaj projekat ima budućnost.

"Razloga za zapostavljanje stripa ima više. Nabrojao bih one najbitnije, a to su stripovi koji su nam dolazili iz SiCG i Hrvatske, uglavnom preskupi za naše uslove, i činjenica da su naši mladi ljudi zapostavili strip nakon pojave interneta, raznih kompjuterskih igara itd. Ali da strip nije ni suvišna ni zaboravljena zabava, pokazuje i Strip magazin: već prvi broj je odlično prihvaćen", zadovoljan je jedan od najmlađih bh. direktora svojim najnovijim projektom. "Mi smo već uspjeli. Naravno, to ćemo moći potvrditi tek za nekih desetak mjeseci, kada me pozovete na intervju povodom prve godišnjice Strip magazina!"

Čarolija crteža u kvadratiću svakako blijedi u poređenju sa čudima digitalnog doba, ali uloga stripa u zdravom djetinjstvu ostaje nezamjenjiva. Zato, svi pravac na kiosk: od 7 do 77.


Objavljeno: DANI, Sarajevo, 5. mart/ožujak 2004.

32 DECEMBAR U ZAGREBU - U okviru Revije amaterskog filma koja se ovih dana održava u Zagrebu, 6. marta u tamošnjoj knjižari TAMARISU promovisan je strip "32 decembar", poznatog strip-crtača Enkija Bilala. "32 decembar", nastavak je priče prvog dela pod nazivom "San monstruma". Prvi, kao i drugi deo izašao je na bosanskom jeziku u izdanju mlade BIH izdavačke kuće "Publika", koju je osnovala Azra Pita 2002. u Sarajevu. Enki Bilal, jedan od najvećih strip-crtača današnjice, Francuz bosanskog porekla (rođen u Beogradu), ovom trilogijom (započetom 1998) po prvi put je "progovorio" o onome što se dešavalo u Sarajevu početkom devedesetih. Sam kaže da je bilo potrebno napraviti tu vremensku distancu kako bi uopšte mogao "govoriti" o tome. Prošle godine u junu, u Francuskoj je objavljen i drugi deo "32 decembar", dok se u isto vreme pripremala i bosanska verzija. Štampan u tiražu od 400 000 primeraka u Francuskoj, ovaj album je bio pravi izdavački događaj godine.

D. S.

Objavljeno: DANAS, Beograd, 08.03.2004. godine

Porno horor strip "Alekta", drugi put

BUDI PLEN ILI SEME ZLA

Kontakt mladih sa stripom poslednje dve decenije gotovo da je izgubljen - nove generacije nemaju odnos prema ovoj formi umetnosti kao što su ga imale neke prethodne. Domaći autori stripa su zapostavljeni, stripovi se ne štampaju, a još manje medijski promovišu. To je i jedan od razloga što se pojavio porno horor strip "Alekta", nastao kao projekat grupe autora koji su skriveni iza imena "Kaldrma", čije se drugo izdanje od skoro može kupiti u Beogradu (izdavač "Guru"). Autori "Alekte" pokušali su da uzdrmaju potencijalne čitaoce nešto ekstremnijom i intrigantnijom pričom. Njihova želja je da ostanu anonimni, ali je važno reći da je čovek koji je najdirektnije proizveo "Alektu" završio Akademiju primenjenih umetnosti i specijalizovao se upravo za strip. "U svakoj fantaziji krije se zrno istine. O nama, o svetu, o silama.. Možda se i nama dešava deo onoga što vidimo u epizodama "Alekte", a da toga nismo svesni" komentariše Aleksandar Jovković, producent ovog porno horor stripa.

U prvoj epizodi "Alekte" prikazane su eksplicitne scene seksa, pomešane sa horor tematikom, kao stalna borba i prožimanje erosa i tanatosa. "Alekta" je zamišljena kao biće stvoreno nesvesnim mislima i dejstvom mašte samih ljudi. Ona obitava na ničijoj zemlji između najnižih nagona s jedne strane i uzvišenih stremljenja s druge. Ne dozvoljava čoveku da ode predaleko ni u usponu ni u padu. "Alekta" je košmar koji se kreće kroz svet pornografije. Ovaj strip predstavlja pravi izazov na domaćoj strip sceni, provocirajući i melanholičnost odrasle strip publike. Oni koji su stasavali na Uraneli, Marvelovim herojima i Stripoteci, poželeće da su ranije bili u posedu "Alekte", koja je dokaz snage stripa kao medija.

U drugom izdanju koje nosi naziv "Budi plen", svet ljudi je, kao i uvek, podložan korupciji i nesvestan tokova koji mu kroje sudbinu. Neljudska moć je na visokim položajima u društvu. Organizacija besmrtnih samouvereno i nadmeno vlada iz senke, a svet živi po njihovim pravilima, trudeći se da što više liči na svoje gospodare. Možda je tako bilo oduvek... ili nije? U poslednje vreme, u Klubu demona zavladao je nemir. "Alekta" ponovo hoda zemljom, mada neke od kratkovečnijih i lakomislenih zveri još uvek ne prihvataju istinu, misleći da je ona samo mit. Ipak, ona je tu - Erinija, biće stvoreno nesvesnom snagom ljudske mašte. Njena pojava je igra urođene, ponekad nevoljne stvaralačke snage ljudskog bića. Da li je ona izraz nade za čovečanstvo? Da li njeno postojanje znači da poslednji tragovi božanskog u ljudskoj vrsti nisu potpuno izumrli? Da li je došao čas končnog obračuna sa silama zla? U prvom okršaju, demon Kazstraban već je uništen i to veoma zabrinjava mračne gospodare. U ovom trenutku, u svetu demona kuje se zavera. "Alekta" mora biti uništena. To je, ukratko, početak nove epizode "Alekta". Strip koji je svojim prvim brojem uzburkao duhove nastavlja da živi. "Alekta" sada ulazi u dublje slojeve priče u kojoj čeka čista, necenzurisana pornografija. Eksplicitne scene seksa, izopačen svakodnevni jezik i horor tematika teraju čitaoca da ide dalje i dalje... Ali, samo odrastao: Ne preporučuje se, naime, mlađima od 21 godine.

J. Čolak


Objavljeno: DANAS, Beograd, 09.03.2004.godine

ENKI BILAL U TAMARISU

U okviru Revije amaterskog filma, u subotu 06. ožujka u 12 sati u knjižari TAMARIS na Trgu bana Josipa Jelačića 3 održat će se promocija strip - albuma 32. decembar autora Enki Bilala.

Uz izdavačku kuću "Publika" iz Sarajeva koja je objavila strip - album, predstavit će se i prva škola crtanog filma u Bosni i Hercegovini "Pixel", te Škola stripa iz Sarajeva.

Uz projekcije crtanih filmova, stripova i dokumentarnog filma o Enki Bilalu o autoru i radovima govorit će Darko Glavan, Azra Pita, Damir Šaulin i Berin Tuzlić.

Enki Bilal: 32. DeceMBar
Izdavač: Publika, 2003.

Bosanska verzija ovog stripa se pojavila skoro istovremeno kad i originalna verzija na francuskom.

Tiskan u tiraži od 400 000 primjeraka u Francuskoj, ovaj album predstavlja izdavački događaj godine.

Godinu dana nakon objavljivanja albuma San monstruma, u izdanju kuće Publika, ovih dana se pojavio i II dio trilogije, pod nazivom 32. decembar. Radi se o trilogiji koja je zapravo posvećena Sarajevu i u kojoj je autor po prvi put, na svoj način progovorio, o onom sto se događalo na ovim prostorima početkom devedesetih.

Priča se na prvom nivou događa u dalekoj 2026. godini i ona paralelno prati tri lika; troje mladih koji žive na tri različita kraja svijeta, a čija je zajednička spona isto mjesto rođenja - Sarajevo '93.

Drugi nivo priče vidimo samo kroz sjećanja jednog od glavnih junaka, Nikea Hatzfelda, koji ima nevjerovatnu memoriju i koji se kroz sjećanja vraća na prvih osamnaest dana svog rođenja.

Enki Bilal: 32. decembar

"Svjetlost prodire u moje oči. Sjećam se, ništa ne vidim… Ali, čujem zvuke, snažne. Neki su mehanički – detonacije, a neki organski – ljudski krikovi… Sjedinjeni tako predstavljaju sinonim za smrt. Otkrivam to ovog dana 1, dana strahovitog razaranja, dana mog rođenja…" Na ovaj način autor povlači paralelu između ova dva nivoa /epohe, koketirajući tako s idejom ljudske memorije (odgovornosti?)… individualne i kolektivne …

Ovaj opus je, prema nekima, svojevremena opomena ljudskoj vrsti, budući da čovjek sporo ili nikako ne uči od svoje povijesti; njegova budućnost je nepoznata, zastrašujuća… u svijetu su zavladali vjerski fanatizam, obscuranitizam, pokreti koji se bore protiv svega što je Misao, Kultura, Zanost. U II dijelu opusa, Zlo je jos uvijek tu, i glavni kreator Zla se vraća sa novim, ovaj put, umjetnickim projektom Absolute Evil Art, koji ima svoju posebnu rezonancu u mračnoj realnosti s početka ovog milenijuma!

Ovim albumom, Bilal potvrđuje da je zasigurno jedan od vodećih autora stripa današnjice: njegov crtež je i dalje bez premca, a njegova priča se oslanja na jedan zaprepašćujući panel postupaka (mješavina i spoj jezika, tekstualni dijelovi, flash-back, slike stvarane neovisno…). 32. decembar je također i jedan začujujući i uvjerljiv krik revolta protiv netolerancije, obscurantizma, pohlepe i borbe za vlašću po svaku cijenu.

O autoru

Enki Bilal rođen je 7. listopada 1951. u Beogradu, u kojem će provesti prvih deset godina svog života. Majka mu je bila Čehinja, otac Bosanac. Godine 1961. otkriva Pariz, njegovo predgrađe, i istovremeno otkriva svijet stripa i filma. Godine 1971., u svojoj 20-toj, osvaja prvu nagradu na natječaju koju je raspisao čuveni magazin "Pilote". Tri godine kasnije susreće scenarista Pierra Christinea s kojim će započeti seriju "Legende današnjice" čiji je prvi album"Krstarenje zaboravljenih" označio početak njihove dugogodišnje suradnje.

Istovremeno Bilal samostalno radi na prvoj individualnoj seriji koja će se zvati Trilogija Nikopol, a čiji je prvi album Vašar besmrtnih. Godine 1989, Bilal ulazi u svijet filma suradjujući s A. Reskon na filmu Život je roman, a potom realizira svoj prvi film Bunker Palace Hotel. Godine 1997. izlazi njegov drugi film Tykho Moon.

U rujnu 1998. izlazi njegov album San monstruma, koji će biti prvi dio trilogije posvećene Sarajevu. Istoimena izložba je bila prikazana u ovom gradu aprilu 2001. godine.

Bilal je također radio i scenografiju, kostimografiju, omote za ploče, naslovnice knjiga...

Izdavačka kuća PUBLIKA

DO SADA
Izdavačka kuća Publika, osnovana u aprilu 2002. godine, je do sada objavila dva strip-albuma: San monstruma i 32.decembar, autora Enki Bilala. Ova dva albuma čine dio trilogije koju je autor posvetio Sarajevu.

U PRIPREMI...
Budući da Enki Bilal ustupa autorska prava ovoj izdavačkoj kući za cijelokupni njegov opus za cijeli prostor bivše Jugoslavije, Publika nastavlja s izdavanjem Bilalovih stripova; upravo ovih dana se sprema potpisivanje ugovora za izdavanje Trilogije Nikopol, po kojoj je Bilal snimio svoj treći dugometražni film, čija je premijera zakazana za 24. ožujka u Francuskoj.

PROJEKT OŽIVLJAVANJA STRIP-SCENE
"Prilikom distribucije ova dva stripa postali smo svjesni koliko je situacija u našoj(im) zemlji(ama) ozbiljna; na našem tržištu možemo naći samo nekoliko naslova koji su, uglavnom, prevodi sa stranih jezika, a domaća produkcija skoro da ne postoji.
U kontekstu postojeće situacije naša se dva realizirana projekta mogu smatrati "incidentima". Kako slične nakane ne bi izgledale kao sporadični napori čiji produkti nemaju ni publiku, odlučili smo djelovati i u drugom pravcu; tako smo prije dva mjeseca raspisali Prvi natječaj za najbolji BH strip. Cilj je, prije svega, otkriti mlade talente, povezati ih, stvoriti jednu kritičnu masu koja će zajedno s nama izdavačima promišljati neke nove projekte."


Objavljeno: Iskon-Internet, 05.03.2004.godine

Društvo

FLAŠ GORDON, TAJNI AGENT X-9

Datumi: 65 godina “Politikinog zabavnika”
Biti dete uz “Politkin zabavnik” je rastegljiv pojam: to može da traje od 7 do 107 godina!
Ostalo je istorija.

Prvi broj “Politikinog zabavnika” pojavio se 28. februara 1939. godine, pre šest i po decenija i pet dana. Ali, mada je list sa takvom koncepcijom, list “za zabavu i pouku”, izazvao svojevrsni šok u ondašnjem (malo)građanskom Beogradu, do njegove pojave nije došlo bez najave. Dvostruke najave: još 1934. godine se u “Politici” objavljivao dnevni strip “Tajni agent X-9” Dešajela Hemeta i Aleksa Rejmonda (koji je, u originalu, bio nedeljni strip), a dvanaest meseci kasnije, 20. januara 1935. stiže i Miki Maus. Pred novogodišnje praznike, u decembru 1938. godine, “Politika” je raspisala konkurs za ime zabavnog lista “sa romanima, pričama i stripovima”, koji uskoro namerava da pokrene, obećavši istom prilikom da će “razdeliti dobitnicima” dvadeset hiljada dinara u novcu.

Kuma iz Novog Sada: Manje od mesec dana kasnije, 25. januara 1939. godine, “Politika” je donela članak sa naslovom preko svih pet stubaca: “Novi zabavni list koji će Politika početi da izdaje zvaće se POLITIKIN ZABAVNIK.” U podnaslovu teksta je pisalo: “Prekjuče je žiri u našoj redakciji izabrao ovo ime i dodelio nagrade u ukupnoj vrednosti od 35 hiljada dinara. Sreća je ovog puta bila naklonjena slabijem polu, a prvu nagradu dobila je Antonija Savić, učenica osnovne škole iz Novog Sada.” Gospođa Savić živa je i danas. Jedino je ona starija od “Politikinog zabavnika”.

I zbilja, prvi broj “Politikinog zabavnika” pojavio se na novinskim kioscima (ako su takvi uopšte postojali) 28. februara 1939. godine. List je štampan u, za ono vreme, neverovatnom tiražu od 46 000 primeraka. Na prvoj stranici objavljen je Diznijev strip “Miki - hrabri krojač”. “Zabavnik” je prvo izlazio dva puta nedeljno, utorkom i petkom. Bio je u formatu današnjih “Politikinih” dnevnih izdanja.

Poslednji (predratni) broj “Politikinog zabavnika” izašao je 4. aprila 1941. godine. Dva dana kasnije Beograd je bombardovan. Hronika “Politikinog zabavnika” kaže da su inicijatori i pokretači lista bili Vladislav Ribnikar, suvlasnik i direktor “Politike”, i Duda Timotijević, tada spoljnopolitički novinar, prvi ovdašnji izveštač iz rata u Abisiniji, koji je svoj dugi život završio kao tehnički urednik “Književnih novina” i kao stalni, elegantni gost Kluba književnika.

U specijalnom “memorandumu” koji je redakcija “Politikinog zabavnika” razaslala povodom 65. rođendana lista kaže se da je, davnih tridesetih godina, u dedinjskim baštama, grupa entuzijasta, okružena srpskom intelektualnom levicom (“koja je, doduše, više gledala u Pariz nego Moskvu”), stvarala idejni koncept lista “sa romanima, pričama i stripovima”. Naravno da su bili “intelektualna levica” kada su se baškarili po dedinjskim baštama. Što bi rekao Miloš Crnjanski, “komsalonci”. Ali, šalu na stranu, nije bilo nimalo slučajno što se ideja o pokretanju jednog ovakvog lista rodila u glavama ljudi koji su, baš zato jer su bili “komsalonci”, imali duha, bili široko obrazovani, čitali strane novine, videli sveta i dobro shvatali vreme koje dolazi. Njihov prvi koncept - koji se najkraće može sažeti u formulu “znanje kroz zabavu”, plus strip - ostao je, u osnovi, isti do naših dana.

S druge strane, današnji urednik “Politikinog zabavnika” Zefirino Grasi kaže da list poseduje originalni crtež Volta Diznija sa posvetom iz 1939. godine. Pitam se odakle “Politikinom zabavniku” originalni Diznijev crtež sa posvetom iz 1939. godine? Ne smem da tvrdim, ali verujem da ga je u Beograd doneo Momčilo Jojić, “Politikin” dopisnik iz Amerike, po sopstvenom priznanju veliki Voltov prijatelj. Verovatno da je u stvaranju “Politikinog zabavnika” imao umešane prste. O tome se ne govori. Zato što se Jojić pogrešno izjasnio 1948. godine, nakon čega je prebegao u Bugarsku, gde se oženio tamošnjom najpoznatijom (valjda i najlepšom) glumicom. Pomena njegovog imena bila je zabranjena. Nije više postojao. Na svojevremeni predlog potpisnika da se “Politikina” nagrada nazove njegovim imenom, niko nije reagovao, čak ni policija. Nedavno su, u povodu stogodišnjice “Politike”, u svečanom broju preštampana njegova dva teksta. Svoje poslednje dane proveo je u kafani “Bled”.

I još jednom: otkuda “Politikin zabavnik”, list koji je u ono vreme bio senzacija, najviše zahvaljujući stripovima, “na koje smo danas toliko navikli da predstavljaju nezaobilaznu robu svakog kioska”, a 1939. godine behu čudo neviđeno. “Politikina” kuća posedovala je u to vreme dobar kapital. Upravo pred rat nameravala je da osnuje svoju radio-stanicu, da otvori sopstveni bioskop, te, prirodno, nije htela da joj novac propada u nekoj slamarici - i tako je rođen novi list, prvi posle matičnog, dnevnog izdanja. U pitanju je bila borba za nove čitaoce (danas bi rekli marketing “ciljne grupe”): onaj ko nauči slova posredstvom “Politikinog zabavnika” neće kasnije kupovati “Pravdu” ili “Vreme”, već - “Politiku”. “Politikin zabavnik” je - ako tako možemo da kažemo - stvorio imidž “Politike”, njen statusni simbol, koji se menjao u vremenu. Poznata je anegdota da je Mihiz svakog dana kupovao “Politiku”, list uopšte nije čitao, ali ga je, uredno savijenog, nosio u džepu sakoa da svi vide kako je on opozicija.

“Beogradski krug” stripa:

U toj “prvoj epizodi”, u predratno vreme, “Politikin zabavnik” nije imao stalnu redakciju, ali su u listu sarađivala ugledna imena - Bata Vukadinović, Bora Glišić (kasnije ugledni pozorišni kritičar), Vlada Dedijer i mnogi drugi. Sam je Ribnikar sa velikim uspehom preveo (prepevao) mnoge stripove, između ostalog i “Tri praseta”. Već od prvog broja, redovni saradnik bila je i glumica Ljubinka Bobić, kao pisac teksta za strip “Rista sportista”. Bila je to, pričalo se, najslađa “tezga” koju je “Politika” tada imala: dobro se radilo, izdašno plaćalo, pa su mnogi novinari od honorara podigli lepe kuće na Dedinju. I postali “komsalonci”. Kako kaže Grasi, i današnji saradnici su ugledna imena: dr Zoran Petrović, nuklearni fizičar, naš najmlađi akademik, vizantolog Rade Radić, profesor Aleksandar Duduković (koji piše o grčkoj mitologiji), lingvista akademik Ivan Klajn (prevodi “Tintina”). Oni od honorara neće podići lepe kuće na Dedinju.

Jedan od najstarijih (i najvrednijih) saradnika “Zabavnika” bio je “Politikin” ilustrator Đorđe Lobačev, od milošte zvan - Đoka Strip. Već je imao izvesnog “stripovskog iskustva” (“Krvavo nasledstvo”, sa Vadimom Kugarskim, bio je kopija američkih detektivskih romana) kada ga je Duda Timotijević, s jeseni 1938. godine, pozvao na saradnju u budućem listu. Bilo je to ostvarenje njegovog dugogodišnjeg sna: da napravi strip po motivima naših narodnih bajki. Odabrao je Baš-Čelika. Onda crta “Čardak ni na nebu ni na zemlji”, “Devet labudova”... Istovremeno, konkurentski list “Mika Miš” objavljuje Đokine stripove “Baron Minhauzen”, “Čarobnjak iz Oza”...

Đorđe Lobačev (rođen 1909) bio je jedan od utemeljivača “beogradskog kruga” crtača stripova (Maurović i braća Nojgebauer su bili temelji “zagrebačke škole”), grupe mladih i izuzetno talentovanih ljudi, čiji je stvaralački rad cvetao u godinama od 1934. do 1941. Interesantno je da su tu grupu, uz nekoliko izuzetaka (Đuka Janković, recimo), činili emigranti ruskog porekla, koji su u Srbiju stigli sa talasom u revoluciji (građanskom ratu) poražene “bele garde” - Sergej Solovljev, Konstantin Kuznjecov, Nikola Navojev, Vladimir Žedrinski, Ivan Šenšin... Svojim plodnim radom obeležili su “slavne tridesete”, istu epohu koja će se, u svetskim razmerama, pamtiti po Aleksu Rejmondu, Haroldu Fosteru, Miltonu Kanifu i Klarensu Greju.

Žika Bogdanović(u jednoj kratkoj belešci za album Lobačevih stripova) kaže: “Nažalost, počeli su da stvaraju svoje uzbudljive opuse odveć kasno... Pet predratnih godina predstavljalo je odista kratak period; ipak, pošlo im je za rukom da ostvare nekoliko remek-dela i veći broj veoma privlačnih stripova... Mladi, nadareni i slobodomisleni, brzo su otkrili da se stripom može stvoriti u potpunosti izvoran svet, kako u pogledu stvaralačke mašte tako i u pogledu ljudskih osećanja.” Sam Đorđe Lovačev je, radeći istovremeno na tri ili četiri priče, proizvodeći jednu nedeljnu tablu dnevno, ostvario najmanje dvadesetak antologijskih stripova, od kojih su neki zasnovani na temama iz nacionalne epske poezije, dok su drugi proizlazili iz njegove izvanredno bogate mašte.

Kada je došlo do “normalizacije” odnosa sa tadašnjim SSSR-om, Lobačev se vratio u rodni Sankt Peterburg. Svake godine je, ipak, posećivao Beograd.

Kad sam bio mali: I onda - 6. april, pa deset izgubljenih godina za “Politikin zabavnik”

“Politikin zabavnik” je počeo ponovo da izlazi u zimu 1952. godine. Tada su zime predstavljale ozbiljnu stvar. Ali su vremena uglavnom bila siva. Ideološki sukob sa “prvom zemljom socijalizma” još nije bio izglađen, stalni incidenti na granicama, možda će uskoro i nov rat, siromaštvo i beda, hleb se kupovao “na crtu”, pasulj bez mesa. List je nastavio tradiciju predratnog izdanja. Mislim da je odmah počeo da izlazi u koloru. Nije ni važno. Jer je “Zabavnik” ponovo bio optužen, ali sa izmenjenim predznakom: nekada je bio ogovaran kao izraz pogubne “amerikanizacije” našeg duhovnog prostora, a sada su ga opanjkavali kao oružje tihe duhovne pobune protiv srećnije budućnosti ujedinjenih proletera svih zemalja. “Politikin zabavnik” je čitavu jednu generaciju - kojoj i ja pripadam - pripremio za predstojeći talas “masovne kulture”. Nismo bili “gadljivi” na američke filmove, voleli smo “kaubojske romane” Karla Maja i Zena Greja, kupovali “žvake” u komisionima i odlazili na igranke koje su se reklamirale afišama (ručno ispisanih tušem) sa porukom “svira odličan džez, bife radi”. Imućniji su imali čak i farmerke. Izlizane. Da li znate...da se farmerke najbolje izližu u rastvoru varikine? Ne znam jesam li ovo saznao iz “Politikinog zabavnika”, ali takva rubrika postoji u ovom listu od dana njegovog osnivanja. Postojala je i rubrika “Kad sam bio mali”. U jednom broju su pisali o mojoj malenkosti. Još mi nisu vratili fotografije. Nisam zabrinut. Na sigurnom su mestu. Ako ne veruješ “Politikinom zabavniku”, kome ćeš?

No, kada se pojavio prvi broj posleratnog “Politikinog zabavnika” (jedan od dva lista za koje moja sirota majka nije štedela sitninu; drugi je bio “Danas”) pohađao sam osnovnu školu. U isto odeljenje išao je i jedan dečak kome je otac radio na nekim administrativnim poslovima u Partijaršiji, što se u ono vreme smatralo čudnim, ako ne i tajnim položajem pod kontrolom inostranih službi. Taj moj školski drug je tvrdio da će izaći samo 52 broja “Politikinog zabavnika”, toliko je za zemlju Ne-Znam-Kako-Se-Zove odobrio čika Dizni. Zna on, rekao mu je tata. Izađe taj 52. broj “Politikinog zabavnika”. Nakon toga je sledilo sedam dana dečačkog očajanja, oslabila pažnja na časovima, dvojke se naređale. A onda se, sledećeg petka, na kioscima pojavio 53. broj “Politikinog zabavnika”. Sin službenika Partijaršije nije dugo dolazio u školu. Ali, zalud se plašio gneva zbog svoje izmišljotine. Mi smo na to zaboravili. Važno nam je jedino bilo da strah ne trese gaće, da će “Politikin zabavnik” redovno izlaziti. Izlazi već 65 godina.

Bogdan Tirnanić


Objavljeno: NIN, Beograd, 04.03.2004.godine

GUŠTAONICA

65 GODINA “ZABAVNIKA”

Hrvatska dječurlija rođena šezdesetih nikada neće zaboraviti sedamdesetprvu. Umjesto našeg omiljenog Hrvatskog tjednika na kioscima su se pojavili Strip Art i latinično izdanje Politikinog Zabavnika. Na naslovnoj stranici tog prvog Zabavnika objavljenog na oba službena pisma tadašnje SFRJ nije bilo ni Savke ni Tripala, a bogme ni dragoga druga Tita. S nje nas je izazivački gledao Dikan, staroslavenski kavgadžija iz stripa. Odrastali smo i, jebiga, odrasli s Dikanom, Hogarom, Popajem, Pajom, Mikijem, Iznogudom, s rubrikama “Jeste li već čuli da...”, “Vjerovali ili ne!” i “Život piše drame”. A onda je život počeo pisati pizdarije, među kojima su one ponajveće bile fabricirane u Politikinom neboderu. Zabavnik je, međutim, ostao onakav kakav je bio i prije Osme sjednice. “Srbovanje i te stvari smo zaobišli”, priča danas Zabavnikov glavni urednik Zefirino Grasi. “Nije bilo direktiva, meni od 1989. godine niko nije tražio nešto tipa ‘daj, pusti mi Slobino detinjstvo’ i slično. Neki novinari iz drugih redakcija sami su pisali te stvari, pa se posle vadili na direktive.”

Ima tome već dvije godine otkako Zabavnik ponovo stiže na kioske u Hrvatskoj. Kupuju ga uglavnom tete i barbe koji su ga čitali kao djeca, pa svojim klincima, koji se čude neobičnim slovima u oblačićima iznad Hogara ili Tintina, pričaju kako je nekad davno odlazak do kioska na kojemu je čekao novi broj Zabavnika, Stripoteke, ZOV-a ili CAK-a bio uzbudljiv barem koliko je danas stavljanje nove igrice u Play-Station. A kad primijete da ih rođena djeca gledaju kao što bi Pikachu zurio u Dikana, današnji se četrdesetogodišnjaci mogu tješiti da ipak nisu najstariji na svijetu. Jer Zabavnik je prošloga tjedna ušao u 66. godinu života.

(P. L.)


Objavljeno: Feral Tribune, Split, 11. ožujka/marta 2004.godine

POŠTA
Ispravka:
Politikin Zabavnik

U "Vremenu" broj 686 u intervjuu sa Zefirinom Grasijem, glavnim i odgovornim urednikom "Politikinog zabavnika" ("Formula udrobljenog sadržaja"), pogrešno je navedeno prezime uvaženog saradnika ovog nedeljnika za decu, Aleksandra Dudukovića (piše: Radulović), profesora Tehnološkog fakulteta. Što se Gradimira Smuđa tiče, u tekstu je trebalo detaljnije objasniti da se radi o autoru, a ne o nazivu stripa, zato što manje upućeni čitalac iz konteksta može izvući obrnut zaključak. Izvinjavamo se profesoru Dudukoviću, redakciji "Zabavnika" i čitaocima.

***

U "Vremenu" br. 686 od 26. februara 2004. godine na strani 50. objavljen je intervju sa g. Zefirinom Grasijem, glavnim i odgovornim urednikom "Politikinog zabavnika", u kome se potkrala mala nepreciznost u vezi sa imenom organizacije koja će otkupiti 5000 primeraka "Zabavnika" sa stripom "Tin-Tin" na romskom jeziku. Želimo da obavestimo čitaoce "Vremena" da se ne radi o "švajcarskoj nevladinoj organizaciji", već je organizacija o kojoj je reč Švajcarska direkcija za razvoj i saradnju, koja, kao agencija Vlade Švajcarske Konfederacije, sa oko 17 miliona evra godišnje finansira programe i projekte pomoći u Srbiji i Crnoj Gori.

Dragan Jonić, predstavnik za medije, Švajcarska kancelarija za saradnju u Beogradu


Objavljeno: VREME, Beograd, 10.03.2004.godine

Hip-hop zvezda Eminem ponovo na filmu

U ULOZI ŠONJE

Hip-hop superstar Eminem, koji je glumački debi imao u filmu Kurtisa Hensona "8 Mile", uskoro bi ponovo mogao da se iskuša kao glumac, ovaj put u ulozi antiheroja. Naime, strip autor Mark Milar, planira da ekranizuje svoju seriju stripova "Wanted" i veruje da je upravo Eminem prava osoba za naslovnu ulogu. Prema informacijama iz američke štampe Milar je navodno u poslednjoj fazi pregovora sa zvaničnicima kompanije Universal Pictures.

Paralelno s tim razgovarao je i sa Eminemom, koji bi trebalo da tumači lik Veslija Gibsona, nesrećnika koji postane superheroj. Pored toga što Vesli iz stripa i fizički pomalo podseća na Eminema, i njegov život nalikuje Eminemovom pre nego što se proslavio zahvaljujući hip-hopu: jednoličan je, posao koji radi je neinspirativan, devojka ga vara i on to zna ali je suviše veliki šonja da bi bilo šta preduzeo.

Njegov život, međutim, iz korena se menja kada shvati da poseduje neobične moći, za koje, opet, mora da plati neobičnu cenu. Pored Eminema u filmu bi trebalo da igraju Tomi Li Džons i Bijons.

G. J.


Objavljeno: Glas javnosti, Beograd, 06.03.2004.godine

ISTORIJA STRIPA

CRNO BIJELI SVIJET

Dok su kolor stripovi tokom sedamdesetih osvajali tržište, na drugoj strani bilo je autora koji su ostali vjerni crno-bijelom stripu. Isto tako, veliki broj čitalaca je više podržavao takav vid izražavanja. Kolor stripovi su prednjačili u Francuskoj i Americi (većina američkih stripova je rađena na tradicionalan način – crno bijelo sa naknadnim dodavanjem boje), dok se u nekadašnjoj Jugoslaviji, Italiji i naročito Španiji, uglavnom njegovao crno bijeli strip.

Iako je “crno-bijelo” likovni način izražavanja, među tvorcima ovih stripova treba prvo pomenuti dvojicu scenarista, a to su Antonio Segura i Sanchez Abuli, jer su upravo oni oko sebe okupili ekipu vrhunskih crno-bijelih crtača, među kojima se naročito ističu Jose Ortiz, Jordi Bernet i Leopoldo Sanchez.

Ortiz je kao veoma mlad pobjedio na konkursu koji je organizovao španski magazin “Chicos”, što ga je uvelo u svijet stripa. Uskoro je počeo da radi kratke epizode stripova Captain Don Nadie, Dan Barry el Terremoto, El Duljue i Negro. 1962. godine, kreira svoje prve autorske stripove Sigur el Vikongo i Johny Fagota, kao i Carolynn Baker, koju je radio za engleski list “Daily Baker”. Tokom sedamdesetih godina, Ortiz se sa nekoliko horor proča probija i na američko tržište. Negdje u to doba, počinje njegova saradnja sa scenaristom Antoniom Segurom. Saradnjom ove dvojice autora nastali su stripovi Jack el Destipador, Morgan, Burton y Cyb, kao i legendarni El Hombre, koji su se mogli naći u svim značajnijim španskim strip magazinima – 1984, Creepy, K.O. Comics, Zona 84, Totem i Cimoc. Domaćim čitaocima i čitateljkama, Jose Ortiz je poznat po nekoliko epizoda Tarzana, koje su objavljivane u istoimenom, venrednom izdanju Stripoteke, kao i po par epizoda stripa El Hombre, koje su objavljivane u Stripoteci i Spunku (takođe vanredno izdanje Stripoteke). Spunk je takođe objavio i kompletan Ortizov serijal “Četiri jahača Apokalipse” u pet epizoda – Rat, Glad, Kuga, Smrt i Partija šaha.

Jordi Bernet je imao svoj strip-debi već u petnaestoj godini, kada je 1960. godine od svog oca Miguel “Jorge” Berneta naslijedio strip “Dona Urraca”. Ubrzo je odbacio klasičan način crtanja i razvio novi, upečatljiv i veoma originalan stil, kojim se veoma uspješno probija na italijansko, američko i englesko tržište. U periodu od 1968. do 1976. god. u magazinu “Spirou” objavljuje stripove “Don Lacombe” i “Paul Foran”, koje je ostvario u saradnji sa scenaristima Miguel Cusso-om i Jose Laraaz-om. Za njemačko tržište, takođe sa Cusso-om radi stripove “Wat 69” i “Andrax”. Njegov najuspješniji period stvaranja počinje 1982. godine, kada od američkog crtača Alexa Totha nasljeđuje rad na, sada već kultnom stripu “Torpedo 1936.”, za koga je scenario pisao Sanchez Abuli. Torpedo je objavljivan u Stripoteci i sarajevskom Strip Artu. Istovremeno, Bernet je sarađivao i sa Antoniom Segurom, na stripovima Sarvan (koji je objavljivan u magazinima Cimoc i 1984) i Kraken (Metropol), kao i sa Carlos Trillom na Light and Bold i Ivampiire. Nakon nesuglasica sa francuskim izdavačima, orjentiše se na italijansko i špansko tržište. Sa Trillom je još objavio tri albuma stripa “Clara de Noche”, a sa Abulijem lansira magazin “Luca Torelli es Torpedo”.

Leopoldo Sanchez se publici prvi put predstavio 1973. adaptacijom Don Ljuijote-a, koji je kompletno urađen u koloru. Za crno-bijelu varijantu, Sanchez se odlučio kada je počeo saradnju sa magazinom Njarren (španskom verzijom istoimenog američkog magazina), jer je smatrao da će na taj način bolje postići atmosferu koju je zahtijevala tema stripova (SF-horor kombinacija). Tako su nastali stripovi – Vampirella, Rufus, Vampus i Black Dossier. Svi ovi stripovi su rađeni u saradnji sa sjevernoameričkim scenaristima. Kasnije započinje saradnju sa magazinom Ten Minutes, a 1982. godine, kada je započeo saradnju sa Antoniom Segurom, za magazin Cimoc počinje da radi svoj najpopularniji strip “Bogey” (takođe objavljivan u Stripoteci). Od 1983. uz Ortiza, Berneta i druge, redovno objavljuje stripove u magazinu Metropolis.

Osim privrženosti crno-bijelim stripovima, ovu trojicu crtača povezuju i sličan način rješavanja kadrova, pokreta i gestikulacije likova, kao i brz i oštar potez i grube sjenke. Ipak, sva trojica imaju svoj poseban i lako prepoznatljiv stil. Bernet ima jednostavan stil u koji je ubacio jednu blagu humorističku crtu, dok Ortiz veliku pažnju poklanja detaljima. Sanchez najviše pažnje posvećuje ukupnoj atmosferi pojedinih kadrova i stilizaciji ctreža. Sličnosti ima i u dužini stripova, koji su (osim u posebnim slučajevima) rađeni na 6-10 tabli. Za to su uglavnom zaslužni scenaristi Segura i Bernet.


Nikola Ćurčin


Ovaj članak je prenesen sa sajta dnevnog lista POBJEDA, Podgorica, od 06.03.2004.godine. Sva prava zadržana.

sadržaj

9.

LINKOVI

Strip Vesti

ALEKSANDAR ZOGRAF LINKS # 15

-3AM Magazine did a report of London 2003 event called Shot by Both Sides, with Zograf and few other protagonists of the "new" scene in Serbia:
www.3ammagazine.com/buzzwords/2003/dec.html

-ZERODENT, a new webzine from Perth (yes! that's in Australia!), has posted a short article written by Zograf, about his meeting with The Residents (unmasked!), after this cult band played in Belgrade during their Demons Dance Alone tour:
members.iinet.net.au/~predrag/mettheresidents.html

-Peter Blegvad, a legendary British cartoonist/musician, did a performance at De Balie, in Amsterdam. It was called f "Imaginary Media", and among the artists who participated with their exclusive illustration work were Gary Panter, Ben Katchor and Aleksandar Zograf.
amsterdam.nettime.org/Lists-Archives/... www.debalie.nl/dossierpagina.jsp?dossierid=10123

-The December (#73) issue of Strapazin, infamous Swiss comics magazine, has published Zograf's (illustrated) article on assassination of Serbian Prime Minister Djindjic in 2003. It's in German.
www.strapazin.ch/magazin/heft73/txt_serbien.html

-German daily Suddeutsche Zeitung has published an interview with Zograf, to match his February appearance in Munich and an exhibition/slide show at Liquid Ad. Store gallery. In German.
www.sueddeutsche.de/sz/muenchnerkultur/red-artikel2025
Exhibition related web article, in German too:
www.comicradioshow.com/article.php?sid=1814
Zograf did a 2 page report on his experiences in Munich, for the Serbian national independent weekly Vreme (in Serbian):
www.vreme.com/cms/view.php?id=369531
Zograf's comics are posted every Thursday (and printed in a magazine, of course), they are in Serbian, but you can view them by opening www.vreme.com, and then clicking at STRIP ( which is a Serbian word for comic).

-Zograf is among the cartoonists to do a workshop in Sarajevo in February. Here's the info (in Serbo-Croat-Bosnian).
skolastripa.csi.ba/

sadržaj

10.

DATUMI

Strip Vesti

Datumi od 13. do 19. marta

. . .

Izvori:
HiES, "Calendrier du centenaire", "Istorija Jugoslovenskog stripa" Slavka Draginčića i Zdravka Zupana, i monografija "Maurović" Veljka Krulčića, "Pegaz" Žike Bogdanovića, "Strip Vesti".

sadržaj

Zlatko Milenković

zmcomics@neobee.net
www.zmcomics.co.yu

Zlatko Milenković, Petra Drapšina 16, 21000 Novi Sad