Ivana: Grupa Divlje oko ima 9 članova: stara postava su - Dušan Gačić i ja, u ulozi inicijatora, pa redom: Irena Jukić, Miro Nemeth, Todorovski, Dulčić, Anžlovar; Klakočar. Od ove godine novina je Vlado Končar, multimedijalni hiperaktivni autor iz Bjelovara. Prije formalnog grupiranja susreli smo se većim djelom na izložbi autorskog stripa na Salonu Mladih u drugom mjesecu 2000. Grupa je nastala isključivo na osnovi potrebe da se mi koji crtamo "drugačije" stripove međusobno podržimo, pa smo se kao takvi i sakupili.

Dušan: Formalno, naša prva izložba u "Galeriji primijenjenih umjetnosti" Studentskog centra (sedmi mjesec 2001.) mogla bi se smatrati našim početkom. No, mi smo se već i ranije kroz naše radove "prepoznavali" na nekim izložbama i časopisima.

Irena: Tek na prvoj zajedničkoj izložbi postalo je očito što nam je i u kojoj mjeri zajedničko, što je za nas same bilo ponajveće otkriće. Za mene osobno bilo je nevjerojatno vidjeti na jednom mjestu toliko različitih pristupa, izjednačenih u želji da stripom istražuje i likovno i pripovjedačko. To otkriće sintetizirali smo kroz manifest koji smo objavili u katalogu druge, Bjelovarske izložbe.

2.Sa kojim je ciljem osnovana grupa?

Irena: Međusobno podupiranje. Borba protiv komercijalnosti, kupoprodajnih odnosa u umjetnosti. Širenje ideje o pravu na individualnost koja je zatomljena u komercijalnom stripu u kojem se industrijaliziranim crtačkim dogmama navikava čitatelja-gledatelja na uniformnost, shematiziranost, bezličnost. Želja za čitateljem koji bi bio učesnik čina umjetničkog komuniciranja - kojem nudimo informaciju ne samo iz saopćenja, već i iz jezika kojim govori umjetnost.

Dušan: Grupa je nastala iz pragmatičnih razloga, ali naravno da je ne bi ni bilo kada ne bismo slično razmišljali o mediju kojim se bavimo. Sklonost svakog od nas da kroz radove preispitujemo i formalnu i sadržajnu stranu stripa, (što dalje od komercijalnih i konfekcijskih šablona, a što bliže osobnom, autorskom, doživljajnom pristupu), stvara među nama plodnu kreativnu atmosferu, vrlo blisku igri, kojom se međusobno potičemo na rad.

3. Koja je specifičnost stripa u odnosu na ostale likovno-umjetničke umjetničke vrste?

Irena: Mislim da je suštinska razlika u vremenskom sklopu. "Film je umjetnost slike u pokretu", jedna je od elementarnih definicija filma. Strip ne prevladava uvjetovanost svoje likovno-statičke prirode. On je "umjetnost zaustavljenih slika" - umjetnost likovnih prizora od kojih svaki predstavlja fiksirani detalj pokreta, fazu dinamičnog luka, zakočeni fragment progresivnog razvijanja radnje.
Kao prvi oblik vizualnog multipliciranja prostora i likova (serijskog crteža) u cilju sugeriranja izvjesne dinamike i određenog ritma, a to znači pokreta, strip istovremeno nasljeđuje neka (metamorfirana i prilagođena) iskustva slikarstva i književnosti - te prethodi nekim specifično kinematografskim, kinestetičkim solucijama. No strip svoju sliku i narativni kontinuitet ostvaruje emancipiranim, vlastitim, sebi svojstvenim govorom. U stripu je jedinična vrijednost pojedini kadar - slikarski znak, piktogram ili ideogram šireg ili užeg značenja, opet na nivou informacije i asocijacije, tj.diskurzivnog i intuitivnog naboja. Svaki kadar jedinična je prostorna fiksacija određenog trenutka. Serija tih sličica vremenska je konstanta koja na svojoj krivulji okuplja i obuhvaća velik broj takvih vremenskih fiksacija. Montažni postupak niz kadrova - trenutaka, povezuje kao fragmente globalnog događanja. Metodom pripovijedanja, vremenskim nadovezivanjem pojedinih dijelova radnje, dakle metodom književnosti, povezuje likovno konkretizirane predodžbe.
Cristian Metz uspoređuje kadar s pojedinim notnim znakom upisanim u partituru: "Lako je moguće objektivno očitati značenje (sadržaj) i jednog i drugog i trećeg znaka - no konkretno određenje njihovog trajanja, opredmećenje vremenskog i ritmičnog pulsiranja leži u sferi specifičnog, intimnog kretanja cjeline".

4.U katalogu vaše izložbe u Bjelovaru spominjete "novi strip". Kakav je to novi strip?

Dušan: Sve što se u proteklom stoljeću dešavalo sa stripom bilo je vezano uz (industrijsku) grafiku. Grafika je međutim i ipak samo jedan od oblika, vrsta likovnog izražavanja, kao što je i pripovijetka, novela npr. samo jedna od mogućih formi literarnog stvaralaštva. Ti grafički okviri, pogotovo oni vezani za industriju, u velikoj su mjeri iscrpljeni, preuski, ograničeni svojim specifičnostima, a da bi se kroz njih mogli ispričati sve forme i sve nijanse najrazličitijih sadržaja koje autora mogu zanimati.
Novi strip uzima grafičko izražavanje samo kao jedno od mogućih likovnih načina pripovijedanja, ravnopravno slikarstvu i skulpturi npr. On oslobađa autora ograničenja i obaveza koje tržište nameće i vraća autora njemu samom i osobnim umjetničkim nastojanjima. Kroz novi strip autor sam iz cjelokupnog povijesnog (s)likovnog iskustva (uključivši naravno, i najnovije medije), kao i iz bogatstva svih narativnih, literarnih formi, odabire i (kroz osobni, umjetnički pristup) međusobno kombinira ona sredstva, oblike i načine kojima želi ispričati svoju priču. Čitanje ovakvih priča mijenjati će se od djela do djela, u zavisnosti od načina kako su spojeni materijal i misao.

Irena: Za mene bi "novi strip" trebao značiti strip emancipiran od naručitelja, tiskovina, trendova, zahtjeva masovnog i bezličnog. To zamišljam kao strip koji nastaje iz istih autorskih poriva kao i ostale grane likovnih umjetnosti.

Todorovski: Mislim da o nekakvom Novom stripu (s velikim N) ne može biti govora. Novog stripa nema kao što nema ni novog filma, ni novog slikarstva, ni novog kiparstva, ni nove glazbe, ali postoji novi odnos spram stripa. Kao što je film na svom početku počeo kao sajamska atrakcija tako se i strip dugo vremena prepoznavao kao isključiva zabava. Konotacije koje idu uz to su: banalnost, površnost, neozbiljnost i trivijalnost. Nemam ništa protiv da strip bude zabava, ali isto tako dopuštam da se može napraviti strip koji svojim estetskim sadržajem neće nuditi samo zabavu. Osim toga i pojam zabave nužno ne mora biti antiintelektualan. Pokušaj uspostave novog odnosa spram stripa vidim u traženju odgovora na niz pitanja formalne prirode. Zašto samo crtež? Ako svaki kvadrat mogu tretirati slikarski, a mogu, nastaje novo. Zašto samo figuracija? Isto se tako mogu zapitati zašto klasična naracija pripovijedanja? Slikarstvo i književnost davno su se oslobodili tih spona. Svaka likovna forma može slobodno funkcionirati u stripu. Kada to ne bi bilo mogućno trebali bi se upitati: Zašto? Zašto kredom ne bi nacrtao strip tablu na zidu? Mora li nužno ona biti na papiru? Sama činjenica da imam mogućnost i za jedno i za drugo dovoljno govori o njegovoj vitalnosti.

5.Iza sebe imate već pet izložbi. Kakva je recepcija vašeg rada među strip autorima s jedne strane i likovnim umjetnicima i kritičarima sa druge?

Dušan: Ljudi koji sami stvaraju ili prate umjetnička nastojanja, a otvoreni su prema novom ili drugačijem, prihvaćaju naš rad s velikim interesom i podrškom. Kritičke, kritičarske analize, nisu toliko malobrojne, koliko su oprezne, rekao bih i škrte. Lako je pisati o više-manje provjerenim "stvarima", ali pišući o nečem drugačijem i novom oni se valjda dovode u situaciju, da i sami podliježu kritici vlastitog "ceha", a za to treba koji puta i malo više hrabrosti.
Što se tiče strip autora "komercijalnog pristupa", oni su reagirali (na webu i osobno) preko nekolicine svojih "glasnogovornika" brzo, negativno i vrlo žestoko. Oni drugi, ne samo u Hrvatskoj, koji rade i onime što rade dokazuju da nemaju predrasuda, nego imaju širinu pogleda na umjetnost,(pa i život dodao bih), takvi u našem pristupu, (koji je u svakom svom segmentu demokratičan), prepoznaju i bliskost sa svojim nastojanjima.

6.Vaši se radovi izlažu u galerijskim prostorima, dok je "klasičan" strip uglavnom vezan uz medij industrijskog tiska i masovnu proizvodnju. Koliko vam je važna ova promjena konteksta (prijelaz iz popularnog tiska u elitne galerijske prostore), želite li na taj način utjecati na recepciju vaših radova u smislu da ih se tretira kao "ozbiljnu" umjetnost a ne kao zabavu?

Todorovski: Gdje vi vidite masovnu proizvodnju u Hrvatskoj? Živim u Hrvatskoj a ne u SAD- u, pa zato govorim o njoj. Isto tako gdje vidite popularni tisak? Postoji Modra lasta koja jedino objavljuje sustavno stripove i to dovoljno govori i o masovnoj proizvodnji i o popularnom tisku. Galerija nije naš slobodan odabir već nužnost. Istovremeno ona mijenja i način razmišljanja. Zašto da radim strip od 50, 70 tabli kada ga ne mogu objaviti? Raditi ću dakle formu jedne table. Zašto bi ta jedna tabla morala biti u formatu prijemčivom za tisak kada je neću tiskati? Radim dakle tablu 2 puta 4 m ukoliko želim. Galerija zamjenjuje medij tiska. Ono što je u tisku nemoguće u galeriji je prirodno i uobičajeno. Profesionalci govore kako nema stripa bez novina. Dakle bez masovnosti. Jučer sam dobio dvije epizode stripa jednog našeg kolege, u tiražu od 200 primjeraka. Pa koja je sad razlika između 200 ljudi koji će doći u galeriju i vidjeti table i 200 ljudi koji će ih pročitati? Razlika je samo formalne prirode. Kada bi u Hrvatskoj postojala strip revija s nakladom od 10 000 primjeraka, a mi bi i dalje izlagali u galerijama, pitanje bi bilo na mjestu. Uostalom nitko nije suvislo odgovorio zbog čega bi strip morao funkcionirati jedino u industrijskom tisku? To je isto kao da me pitate zašto imam skulpturu u spavaćoj sobi jer ona ne smije biti u sobi već u parku ili galeriji.

Dušan: Strip kao način izražavanja svakako posjeduje elemente kojima se moguće umjetnički izraziti tj. ostvariti umjetničko djelo. Kako će to djelo najbolje biti prezentirano ovisi o samoj formi djela. Jasno je da će dio stripova realiziranih grafikom (i dalje) nalaziti svoje mjesto u tisku. Strip skulpture, reljefi, instalacije i slično bit će izloženi u prostoru, kao što će i digitalni stripovi, logično, naći (virtualno) mjesto na internetu. Što se "zabave" tiče, pitanje je samo što je kome duhovito i zabavno i na koji način, a što "ozbiljno".

Ivana: Galerije nemaju nikakve prioritete, one su samo prolazna stanica na putu širenja strip-virusa. Svi mi objavljujemo i u fotokopiranim fanzinima, na netu, cd-ovima kao i po ostalim kulturnim časopisima i literarnim magazinima. U planu je i štampanje strip-plakata koji bi se bacili u bitku za ulične prostore. Čini se da je sve prisutnija potreba za diverzijom patetičnog pojma umjetnosti, koji valjda opstaje još samo u sterilnom prostoru katedre i po snobovskim salonima.
Umjetnost? Umjetnost je ono što mi tako nazovemo.

7.U listopadu prošle godine Muzej suvremene umjetnosti organizirao je veliku izložbu hrvatske umjetnosti 90-tih pod nazivom "Ispričati priču". Pričanje priče je očito prepoznato kao dominantno obilježje suvremene likovne produkcije uopće, a ne samo stripa. Postoji li neka suštinska razlika između načina na koji strip priča priču, i načina kako ju priča neka druga umjetnička vrsta ili medij (slika, skulptura, instalacija, performans, video-film,…)?

Dušan: Strip priča priču slijedom piktograma strukturiranih u cjelinu koja se proteže kroz vrijeme.
Ova "struktura", koja tvori kompoziciju, gradi se montažom likovno-narativnih segmenata (od kojih je najmanji-kadar) i njome provodimo, pričamo priču. Segmenti likovnog, odnosno narativnog, literarnog, kao i njihova međusobna isprepletenost, međuzavisnost, simbioza, mogu imati najrazličitije forme tj. strukturu.
Osnovna je razlika što se kod stripa radi o slijedu statičnih slika koje, tek povezane, montirane u cjelinu, predstavljaju cjelovito likovno-narativno djelo; a koje se čita (iščitava) od autora sugeriranim slijedom.
Najosjetljivije mjesto koje, osim autorove namjere, definira strip tj. razlikuje ga od bilo kojeg nasumce poredanih niza slika, jest međuprostor između dva kadra. Ta margina, prazni prostor zapravo, ispunjena je sadržajem koji postoji samo u glavi, mislima , predodžbi čitatelja , a nastaje kao logični, sadržajni nastavak prethodnog kadra i istovremeno logični početak radnje kadru koji slijedi. Ovaj neiscrtani prostor u stripu predstavlja misaone karike radnje (njima se vežu kadrovi u slijed, cjelinu, priču) i bez tih karika, sadržaj se raspada ili uopće ne postoji. Autor dakle nastoji da se sadržaj (vođen nekom umjetničkom, autorskom namjerom) logično "pretače" iz kadra u kadar upravo preko ovakvih "karika" u mislima čitatelja, i da to naravno, teče kontinuirano, "glatko". Stoga najmanji segment stripa koji istovremeno sadrži sve njegove strukturne karakteristike jesu dva (povezana) kadra, a ne jedan kako se obično govori.
Što se tiče pričanja "priče", iz toga je čini mi se još u pećini "sve" i krenulo...svi znamo tu "priču".
U međuvremenu ta se "priča", posebno u prošlom stoljeću, naizgled izgubila ili postala toliko trivijalna da je izgubila svaki smisao. Sada kad su "stvari" u mnogome došle do apsurda, sjetili smo se opet...

Ivana: Radovi pričaju, ako ste voljni čuti ih. Neki biraju više hermetičan jezik, uvijen u tajne i metafore, drugima je bliža ulična sverazumljiva šatra krikova i psovke. Strip se poigrava sa slikom i simbolima jezika i nastaje u toj interakciji. Sviđa mi se medicinsko objašnjenje stripa kao angažiranja lijeve i desne polutke mozga - lijeve za sliku, desne za riječi? Vidim u toj sprezi univerzalnu metaforu pomirenja muške i ženske energije, logike i intuicije, igre yina i yanga. Tu opet dolazi promatrač-čitatelj, i njegova raspoloženost da se angažira, polutkama, želucem, spolovilom, probavnim traktom. Ili da se ne angažira .To je više stvar njegova izbora nego neke svjesno osmišljene priče.

8.Koji su vam planovi za dalje: izložbe, edicije, projekti…

Dušan: Dogovorena je izložba u vrijeme "Animafesta" u Zagrebu, u "planu" je ljetni nastup u Motovunu, Puli i dalje prema jugu... Kad se pojavi ovaj članak, vjerojatno će i naš web-site biti završen. Čekamo i odgovor ministarstva kojim bi dobili poticaj za izdavanje časopisa.
No, najvažniji je autorski rad svakog od nas. Izložbe, izdanja i sl. dolaze sami po sebi.

Ivana: Stvaranje platforme autorskog stripa gadan je posao, u planu je svašta i taj produkcijski zanat svi polako pečemo. Na laganoj vatri, naravno - samo crtanje uvijek je u prvom planu. Dobar tek i dobru probavu želi vam Divlje oko!