S A D R Z A J 1. COVJEK S DVIJE JETRE (Dubravko Matakovic) Svi prilozi su vlasnistvo autora. U slucaju da zelite da ih na bilo koji nacin eksploatisete, molimo Vas da se obratite autorima priloga, koji su potpisani (uz potpis ce uvek ici i email adresa putem koje mozete kontaktirati autora), u slucaju da nisu potpisane mozete ih slobodno koristiti jer su to neautorizovane vesti ovog servisa, STRIP VESTI.
300 je broj citalaca koji dobijaju Strip Vesti:) plus jos 17 sa trenutno nefunkcionalnim adresama koje egroups sklanja u stranu i ubacuje ih ponovo na listu kada adrese profunkcionisu. Eto naucio sam sta se desava sa "losim" adresama:) Puno jos novih lepih vesti, albuma,... a bice ih jos:) Da podsetimo nase "vredne" crtace da Bumerang ima nameru da izlazi
dalje i da bi bilo dobro da im se salju radovi na sledecu adresu: Tol'ko za sada citamo se sledece nedelje,... S postovanjem,Zlatko Milenkovic
Tragom informacije, dobijene zahvaljujuci Darku Macanu, o novom albumu Dubravka Matakovica kontaktirali smo autora i donosimo vam detaljne informacije o albumu kao i uvodnik albuma koji je na svojstven nacin uradio sam autor. "Covjek s dvije jetre" je izbor od 45 tabli/epizoda koje su od 97-2000. izlazile u Nedjeljnoj Dalmaciji, Split, gde je, uz povremene prekide objavljivao stripove od 1991. god. Uglavnom su to naruceni, dakle, stripovi s osvrtom na tekuce dnevno politicke dogadjaje, s tim sto su ovi iz posljednje faze najvise socijalno obojeni. Tako album prati obitelj Gmizic kroz probleme i dogadjaje kroz koje je i sam prolazio, ili je mislio da bi se o doticnoj pojavi trebalo nesto reci. Pri tome je stav prema aktuelnim dogadjajima potpuno njegov, osoban i intiman, a od strane redakcije je imao potpunu slobodu i nikada nije bio cenzurisan. Neki problemi su slicni onim sa kojima se srecu svi na prostorima ex-yu i mogu ih razumeti, a neke mozda i ne jer su posve specificni za Hrvatsku i prosli rezim, za vreme kog su stripovi nastajali. Ovo sve zvuci ozbiljno, ali je sam album zato cista zajebancija, kao i predgovor (koji se moze procitati u produzetku) koji nije klasicno preseravanje nekoga kriticara (citiram:) koji o autoru misli sve naj (izmedju ostalog jer su prijatelji) vec ga je sam napisao upravo kao cistu suprotnost predgovorima koji su uobicajeni, a pisan je kao prica u prvom licu. GMIZIC ZA NEZNALICE Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje, sjetio sam se dana kada me drug Dovla Drkhobl - Cajna odveo da po drugi puta upoznam Gmizica. Tih, tisucudevetstoosamdesetdrugih, kada je nikada prezaljeni Trst bio stjeciste svih vrsta nakupaca i manipulatora stipaljkama za vozace bicikla, tipova premazanih svim mastima, drncom, kremama za suljeve i praskom za rane, kada je rock bio mrtav i prezaljen, a Lika raj za Licane, stajao sam u redu za burek na uglu Zikica Jovanovic Spanaceve i Petra Mecavine mjerkajuci nehajno, ispod oka u koji bi se red vise isplatilo stati, to jest, koji je manji: ovaj za burek na uglu Zikica Jovanovic Spanaceve i Petra Mecavine, onaj za strample, na pocetku Zmaj Jovine, onaj za VUS, na krizanju Orjunaske i Zrtava prometa, ili pace, onaj za stirku, sasvim u sredini ulice Palih komsijinu kucu s bacacom plamena. Velika svjetska kriza tisucudevetstotridesetidrugih, kada su u Brasilu lozili lokomotive kavom, makjatom i kapucinom, ostavila je velike posljedice na trzistu kave, koje se zbog toga do dandanas nije oporavilo, cemu je svjedocio poveliki rep ispred Robne kuce predsjednika. Odlucih ostati u impozantnom repu za svjez burek, koji se poput kakvoga repa za mesnatu slaninu izvijao poput gigantske zmije, pocevsi od vrata same burekdzinice na kojima se kocoperio vjest marketinski slogan "Dnevno svjez burek", a zavrsavao oko sredine Petra Mecavine tocno ispred Drogerije, narkomanerije, pozamanterije, bizuterije i difterije, u tada drustvenu vlasnistvu, jer sam stirke prosloga, produzenog vikenda dovukao iz Trsta u abnormalnim kolicinama, pritom se propisno osramotvsi pred carinicima koji su me ismijali dok sam se svlacio pred njima, a na njihov zahtjev. I kave sam imao dostatno jer sam je u enormnim kolicinama prosvercao skrivenu u stirci, a strample su mi jos bile dobre (da ne bi netko pomislio nesto lose o mojoj seksualnoj orijentiranosti, strample mi sluze za za pljacku). Taman sam do pola izvukao novcanik retardiranoj starici sa smanjenom glavom ispred mene, kadli je netko pronasao snop pubicnih dlaka u netom zagrizenu bureku, toj nadaleko cuvenoj deliciji. Rep se naglo rasprsio i ponovo, istom brzinom, formirao pred trgovinom u kojoj je bila rasprodaja jogurta u koji je netko pljunuo. Otisao sam na Dane cevapa s vise luka u sklopu Sajma cevapa, sis cevapa i ratluka "Leblebijada '82", pa ravno k zubaru. "Heil Hitler" pozdravio me stomatolog cim sam usao. "Heil Hitler" otpozdravio sam uljudno, ne mareci za mozebitne posljedice i reakcije oblasnog sekretarijata saveza komunista skupcine opcine Vinkovci, jer sam ionako, kao i svaki pravi Hrvat vec bio proganjan zbog drugih konspirativnih djelatnosti i drugih djelatnosti kao sto su bigamija u nekoliko stranih drzava, preprodaja steonih junica bivsim domobranima, kolaboracija s Vladom, Antom i Mrdakom u egzilu i njegovanje kulta licnosti Tito-Trumbic-Subasic-Harambasic-Tudjman-Savka-Tripalo-Pirker- -Dupcek-Natezalo-Krojf-Cvetkovic-Macek-Punisa. Gledao sam u povisoka covjeka (steta sto nisam imao metar na razvlacenje da ga izmjerim), aristokratskog, malo pogurenog drzanja, ocito zbog vrece cementa koju je drzao prebacenu preko ramena. Preko glave mu se rasprostirala duboka brazgotina, posljedica napada nosoroga ili kakve druge kratkovidne zivotinje, koja je sezala od predjela ispod maloga mozga, preko tjemena do cela i iznenada na samo njoj znan nacin, u predjelu korjena nosa, naglo skretala udesno preko oka i spustala do obraza, cineci duboku a siroku abraziju, i zatim, poput ponornice nestajala iza ovratnika smedje kosulje, da bi se opet pojavila ispod rukava desne ruke koja je zavrsavala kukom cineci tako jednu prirodnu i kompaktnu cjelinu. Nemustim pokretom lijeve ruke u smjeru suprotnom od smjera kazaljke sata, pritisnuo je jednu od tipki na rukohvatu svojih sofisticiranih invalidskih kolica, cime su se ova naglo okrenula za stotinu osamdesetisedam stupnjeva u smjeru kazaljke sata koji pokazuje obratno od smjera sata koji pokazuje normalno i izustio autoritativnim glasom na cistom hrvatskom s jedva primjetnim njemackim naglaskom u kojem su se osjecale natruhe bavarskog naglaska: "Ja sam Von Knut Voglchobelstender, nacist is trugi sfjetski rat. Sa mnom tragaju sfi sfjetski lofci na naciste, a glafa mi je ucjenjena na milijune dolara. Fidim ta si fisok, mrsafa, ali nisi pas plaf. No ne mari, nije ni fuhrer..." Nije uspio dovrsiti recenicu, a ja sam ga vec raspleo gipsanom statuom Kaisera Prtzkriegela drugog, stopera Schalkea 04 iz dvadesetih. Nije da imam nesto protiv fasista, jednostavno, ne volim ljude. Tako sam se obogatio. Trka za prezivljavanjem i odrzavanjem minimuma egzistencije, blamaze pri svakom svlacenju pred carinicima i njihovi podrugljivi podsmjesi pri pogledu na istetovirane svastiku, srp i cekic i jin i jang na mojim koljenima, odazivanje svakom pozivu na svinjokolju, prakticiranje busidoa, mobe i trcanje u stafeti 400 puta 800, odjednom su postali stvar proslosti. Sada sam se, napokon, mogao posvetiti onome cime sam se oduvijek zelio baviti: kreiranju azbestnih odijela, odijela za dekontaminaciju, i gasenju vapna za premazivanje komora za dekompresiju. Uvijek sam duboko u sebi osjecao da sam ekoloski tip i da me privlace stvari poput spasavanja nasukanih uljesura, umjetno oplođivanje najugrozenijih zivotinjskih vrsta, mlacenje skakavaca prigodom najezde skakavaca, presađivanje vocaka, luka, poriluka i jetre, ili pace puko pomaganje pri evakuaciji Japanaca pred erupcijom vulkana. Ubrzo se za moju djelatnost proculo u Ujedinjenim nacijama, te sam dobio poziv od samoga tajnika UN-a, Kurta Waldtheima, bivsega esesovca i svabe. Bio je to poziv za izlozbu. Kako sam loseg imovinsko-socijalnog statusa, odlazak u New York nije dolazo u obzir. Rekao sam mu to otvoreno u jednom razgovoru u VUS-u. "E kad je tako" odgovorio mi je preko tri satelita, "Ondan cemo drugacije. Naime, mozemo mi i drugacije." Znao sam iz prica starijih, a i od drugova iz mjesne zajednice da je Kurt Waldtheim opasan tip, a drug Dovla Drkhob l-cajna mi je u povjerenju u poluvremenu utakmice Dinamo Vinkovci- celik Zenica (zavrsilo 5:0 pa smo usli u prvu ligu) rekao: "On ti je jeben igrac!" "Da,ali ne beri brigu" odgovorio sam, "Kraj Steve Bogdana i Baje Sekulica nece proc." "Mislio sam na Waldtheima" upozorio me Dovla jos jednom. To je bio znak da napustim grad, zemlju i kontinent. Posto sam otisao u Legiju stranaca, vratio sam se iz Legije. Htio sam odmah nastaviti s biznisom , ali intarzije od paljene slame s motivom prelaska preko Neretve vise nisu nikoga zanimale jer je, dok me nije bilo , doslo do stanovitih promjena te je zavladalo trziste figurica dinosaura od gipsa. Iznenada, ponovo sam se nasao na ulici i to na prijelazu dok je na semaforu crveno. Pamtim samo hladnjacu s polutkama, rotirajuce svijetlo, helikopter, katetere... Nakon devedeset i sest dana kome probudio sam se iz kome. Prvo sto sam ugledao bila je ljudeskara od svojih dva metra i sedam centimetara. Imao sam metar na razvlacenje pa sam ga izmjerio. Bio je dobro raspolozen usprkos krivo transplantiranim nogama i jos jednoj jetri viska. cupajuci oko sebe kablove i cijevi raznoraznih aparata za odrzavanje osnovnih zivotnih funkcija, pridigao se iz postelje, pruzio ono sto se kod normalnog covjeka naziva rukom i srdacno profrfljao: »Drago mi je, Gmizic... Glistun Gmizic. Nije mi bilo jasno zasto je dvaput izgovorio svoje prezime, a ime samo jednom, ali tada sam po treci puta upoznao Gmizica.
- KOMANCA #1 - STRIPOTEKA 945 - I JOS PO NESTO...
Klub Obozavalaca Stripa iz Novog Sada obavestava svoje
clanove kao i ostale strip fanove da od sada radi po novom, letnjem,
radnom vremenu. Naravno i dalje smo u Jevrejskoj 23. Takodje obavestava da se kod nas mogu kupiti: I naravno da Vas ponovo podsetimo na emisiju STRIPTOMICIN koja se u noci izmedju utorka i srede, od midnajta do keca, emituje na novosadskoj radio stanici DUNAV a ciji je sponzor Klub Obozavalaca Stripa. Radio DUNAV se cuje na FM talasima, u Novom Sadu 98,8 MHz a u Beogradu na 99,5 MHz. Slusajte emisiju redovno i saradjujte sa nama. STRIPTOMICIN ima i svoju email adresu preko koje ih mozete kontaktirati,
davati sugestije, informacije,...
Majk Bluberi, vesterner NOVO ODIJELO MITA "Majk Bluberi ima sve sto treba da se ima da bi se opstalo za stolom za kojim se igra poker: dobre zivce, novac i srecu", objasnjava Dok Holidej drustvu za kartaskim stolom u salunu u Tumbstonu da ne treba da sumnjaju da je pomenuti Bluberi tamo neka varalica. O tome, Bluberiju, pokeru i legendama Divljeg zapada kao sto su Holidej i braca Erp, govori nam 24. epizoda - ako ne racunamo tri epizode o Bluberijevoj mladosti, te one koje su crtali Kolin Vilson i Vilijam Vens - stripa o avanturama znanog nam vesternera pod nazivom "Mister Bluberi". Mnogo toga se, zaista, promijenilo od "Fort Navaja" (1963) do "Mister Bluberija" (1995). Glavni lik je od porucnika americke konjice, preko odmetnika i marsala dospio do gospodina koji svoj krvavo steceni novac trosi kockajuci se. Zan Misel Sarlije je umro, druga dva velika vesterna ("Komanca" i "Ken Parker") iz sedamdesetih i osamdesetih su odavno prestali da izlaze, a strip kao medij je izgleda definitivno sazrio s obje strane okeana. Sve se to, naravno, i te kako vidi na "Bluberiju". Nakon sto je u prethodnoj epizodi, "Ljubavi u Arizoni" (1990) - koju se Sarlije samo zapoceo prije nego sto je umro, a zavrsio je Ziro - otkrio seksualnost, u "Mister Bluberiju", Majk, do tada sam svoj mit, otkriva druge mitove Divljeg zapada. Tu su Holidej, Erpovi, Klentonovi i Meklorijevi, a kao sjenka se pojavljuje i Dzeronimo, po kojem ce i da se zove 26. epizoda. "Mister Bluberi" nam je isprican iz perspektive izvjesnog Dzona Kembela, bostonskog pisca prica o Divljem zapadu, koji u Tumbston dolazi da napravi knjigu o Bluberiju, o kojem mu je, opet, govorila zena predsjednika Granta. Fascinantno je kako Ziro majstorski kombinuje Sarlijev i svoj mit o Bluberiju sa stvarnim mitovima, kako rezimira dotadasnja i najavljuje buduca poglavlja svoje price o hrabrom i ukletom vesterneru, te kako mitovima daje krhku, ljudsku dimenziju. "Za stolom imate dvije legende Divljeg zapada, Virdzila Erpa i Doka Hilideja, ne racunajuci Vajata koji je tu negdje", kaze Bluberi piscu o cemu bi, po njegovom misljenju, ovaj trebalo da pise. Medjutim, jasno je da i Holidej i Erpovi vise vole poker i zene nego piskarala. Kao da sve to nije malo, Bluberi na kraju epizode biva upucan. S ledja, od strane nekog balavca. Sjajna, dakle, i uzbudljiva prica, koju je Ziro - srecan, valjda, sto je pronasao scenaristicki kljuc da promijeni smjer serije i unese u nju nesto sto ranije nije postojalo - izvanredno i nacrtao, u rangu "Andjeoskog lica" (1975) ili "Na kraju puta" (1986). Nema ovdje Mebijusovih zezanja i pojadnostavljenja, to je Zan Ziro, covjek koji je izmijenio lice savremenog stripa. Album "Mister Bluberi" su na nasem jeziku prije nekoliko mjeseci u kvalitetnom crno-bijelom izdanju objavili beogradski piratski izdavaci. Za nadati se da ce brzo da uslijede i nove epizode, "Sjenke nad Tumbstonom" (1997) i "Apac Dzeronimo", koja je premijerno objavljena Francuskoj u oktobru prosle godine. (Objavljeno u banjaluckom nedjeljniku "Republika", broj 13, 29. mart 2000.)
KAD SAM BIO CRTAC... Englezi, Ameri i ostali Jednom prilikom, ne tako davno - kaze navodno istinita anegdota
- zatekao se na jednoj od njujorskih ulica izvesni Englez, izgubljen
u najvecem americkom gradu za koji se tvrdi da je u njemu nemoguce
izgubiti se zbog logicnog urbanog planiranja - ulice 'idu' pravcem
istok-zapad, avenije sever-jug, pod pravim uglom u odnosu na ulice.
Pregledno i jasno da jasnije ne moze biti. Uglavnom, izgubljeni
Englez zaustavi prvog prolaznika pristojnog izgleda u reci svakojakih
'njuski' koje se krecu Velikom Jabukom i zamoli ga za pomoc. Ispostavilo
se da komunikacija ne ide kako treba, i pored cinjenice da se
obojica sluze istim jezikom - engleskim. Uzurbani Amerikanac najzad
upita svog sagovornika odakle je, na sta ovaj odgovori da je iz
Londona. Na zalost, tuzna je istina da i sami Englezi odnedavno priznaju kako gradjani drugih zemalja u kojima se govori engleskim jezikom - ali i ostali stranci - bolje govore taj isti jezik koji je Ponositi Albion podario svetu kao 'svetski jezik' od samih Britanaca. Nije vazno da li tome doprinosi rasprostranjenost americkih filmova i TV serija u kojima se govori sa nazalnim 'amerskim akcentom' uz pomalo rastegnuto 'prenemaganje' ili nebriga samih Britanaca da ocuvaju svoju govornu bastinu. Jezik kao sredstvo komunikacije u govornom obliku se strahovito brzo menjao, pogotovo u zadnjih petnaestak godina. Tih promena nije bio postedjen ni engleski. U samom Ujedinjenom Kraljevstvu promene su najociglednije. Njih nije uslovio americki 'kulturno-jezikoslovni imperijalizam' niti su preterano uticale sve rasprostranjenije australijsko-novo- zelandske TV-serije. Diskutabilno je da li je upliv govornog nacina sve brojnijih stranaca iz svih coskova sveta koji se ovde sticu u enormnim brojevima 'okrivljujuci cinilac'... Kako bilo da bilo, cuveni 'pravilni engleski' (kraljevski) jezik prakticno vise ne postoji ni na BBC-u, a kamo li u 'obicnom' svakodnevnom govoru ili na komercijalnim TV i radio stanicama. U Velikoj Britaniji su sve rasprostranjenija lokalna narecja i akcenti koja u nekim slucajevima idu u ekstreme novonastalih 'patoa' (patois), totalno nerazumljivih zargona za one koji ne zive u tim odredjenim sredinama. Najocigledniji primeri su legendarni skotski 'novogovor', te 'patoi' koji se upotrebljavaju u, recimo, Njukaslu ili Liverpulu ili Stouk-on-Trentu. Londonski svakodnevni jezik je evoluirao u pseudo-kokni, nasim ljudima u Srbiji poznat iz legendarne i apsolutno briljantne TV-serije MUCKE ('Only Fools and Horses'). Valja provesti poprilicno vremena u toj sredini da bi se barem delimicno ovladalo razumevanjem tog narecja - a kamo li tek izgovorom... Moje znanje engleskog, zasnovano prevashodno na citanju i zapamcenom iz skole pokazalo se kao nedovoljno. Nije daleko od istine ako kazem kako sam doziveo pravi pravcati 'kulturni i komunikacijski sok' koji sam u prvoj fazi prevazisao zahvaljujuci svojevremeno u Qk-i spomenutom drugaru Stivenu i njegovom strpljenju. Lako je sporazumevati se 'turisticki', na kratko... Ali kada ste primorani da se 24 sata dnevno krecete u tom ambijentu neprestanog komuniciranja na jeziku koji vam nije maternji, rezultati znaju da budu prilicno iznenadjujuci. Meni se cinilo kako bi mi najlakse bilo da se sporazumevam kada bi postojala mogucnost da se u vazduhu iznad osobe koja govori materijalizuje stripovski dijaloski balon posto sam ustanovio da sam za engleski jezik totalno 'citalacki tip'. Usavrsavanje je iznenada krenulo drugacijim tokom u Studiju gde sam radio posto je broj Engleza u njemu bio znatno manji od glavnine osoblja koja je dolazila iz SAD i Kanade. Amblimejsn (Amblimation) je bio u pravom smislu internacionalan studio sa ljudstvom iz Amerike, Kanade, Britanije, Spanije, Italije, Francuske, Bugarske, Nemacke, Irske, Srbije (ja jedini!), Brazila, Indije i dr. U takvom okruzenju spontano sam poceo da se mentalno vracam u mladost sa pocetka '80-tih, kada sam bio na kracem boravku u Nju Jorku i kada sam 'protrtljao' sa skoro besprekornim amerskim naglaskom kojim se prica na Istocnoj obali. Skoro zaboravljeni akcent mi je postao nacin izrazavanja. U studiju za animirani film se, istina, najvise crta - do besvesti (video sam rodjenim ocima ljude kako kolabiraju za crtacim stolovima - a i ja sam imao slicne situacije u par prilika) ali redovna verbalna komunikacija je takodje neizbezan imperativ, pogotovo sa animatorom kojem se asistira, pa sa kontrolorima, poslovodjama, rediteljima, administratorima i da ne nabrajam. U svojoj novoj zivotnoj i radnoj sredini sam progovorio neprirodnim i neodgovarajucim jezikom - ali radilo je posao. Kao prvo, 'uvukao sam rogove' i nisam se vise niti izletao ni zaletao; slusao sam sta mi se kaze, ispunjavao svoju normu i polako ulazio i u druge studijske tokove; na primer, poceo sam redovno da pohadjam vecernje casove crtanja za sve zaposlene crtace koje je preuzeo lejaut-crtac Das Petrou od ranije pomenutog cuvenog Dzona Uotkisa (John Watkiss) - znam, obecao sam vise o Dzoniju nekom drugom prilikom; tu su bile i projekcije najnovijih filmova koji tek treba da dodju kroz par meseci u redovne bioskope cetvrtkom, posle radnog vremena - sve to mi je postalo dostupno kada sam se preselio u Ekton (Acton) gde se Studio nalazio posle skoro pet meseci zivotarenja u Ist Endu, sat i po voznje vozom od radnog mesta. Moja porodica i ja smo polako usli i u krug NASIH koji zive u velikom broju na potezu Seperds Bus-Ekton (Shepherds Bush-Acton) - od sireg centra Londona prema zapadu. NASIH ima tri vrste - prvi su 'pravi' nasi - dakle Srbi; tu su zatim 'zemljaci' - fakticki, takodje Srbi - ali oni koji se osecaju i izjasnjavaju kao Jugosloveni i, najzad, 'bivsi zemljaci' - doseljenici iz drugih krajeva nase vise nepostojece domovine koji nisu Srbi i ne osecaju se niti izjasnjavaju kao Jugosloveni. Postepeno smo ucili kako se izgradjuju odnosi u 'novonastalim uslovima' i to usaglasavali sa uklapanjem u sazivot sa domacinima - dakle Britancima. Das Petrou (Petru) je bio odlican crtac, vrsan lejaut-majstor, veseo i komunikativan momak koji je ziveo u Kentish Town-u (Kentis Taun) - delu severnog Londona i svaki dan smo se sretali u vozu na putu do Studija i nazad. Proveo je par godina u Nju Jorku, pekuci zanat ni kod koga drugog do kod slavnog Nila Edemsa (Neal Adams) u Kontinuiti Studiju (Continuity Studios). Tamo nije radio direktno na stripovima, vec samo na nekim stroibordovima, ilustracijama i dizajnu, ali se nagledao situacija u kojima Nil i drustvo sibaju stripove, uz gostovanje ljudi poput Hauarda Cejkina (Howard Chaykin), Vil Ejzner (Will Eisner) i dr. Pokazivao mi je kako oni tretiraju prostor i crtanje ljudskih figura u njemu, nesebicno me ucio 'trikovima' u vezi manipulacije perspektivom i beskrajno mi pricao o poslu tamo preko i svakojakim dogodovstinama, usput mi pokazujuci prve table stripa 'Prsten od ruza' (Ring of Roses) koji je on napisao za Dark Horse, a koji crta pomenuti Uotkis, njegov prijatelj. Zanemeo sam pred tablama neverovatne crno-bele game, pomalo arhaicnog izgleda pa ipak neodoljivih u besprekornoj izvedbi cetkicom i tusem, na tragu klasicne strip-skole Rejmond-Vilijemson-Kjubert... Na poslu sam imao prilike da upoznam i stepen vrednovanja izvedbe crteza za animaciju. Najlaksi je bio nivo 1 - najcesce je to bio samo potez, linija ili najjednostavniji oblik (obrva, zenica oka, nabor, narukvica, dugme...); nista tezi nije bio nivo 2 - ne mnogo slozeniji oblik poput detalja na licu ili predmetu ili kakav krajnje jednostavan karakter; nivo 3 je bio obican, svakodnevni crtez bez mnogo detalja - rutinski karakter bez skracenja i komplikovane obrade ili pak samo detalj istog; nivo 4 je bio slozeniji crtez sa vise detalja, u pokretu, cesto u skracenju - takvih zadataka je najvise bilo u radu na filmu WE'RE BACK - storiji o dinosaurusima koje jedan dobri naucnik sa najboljim namerama vremeplovom transportuje u dvadeseti vek na radost deci, dok mu planove ne pokvari njegov zli brat - normalno, prica ima sretan zavrsetak; i, najzad - nivo 5: nocna mora od komplikovanosti dok glava ne zaboli a oci ne krenu da ispadaju; najcesce su to bili karakteri veci od uobicajenog razmera u kome se standardno crta, na papiru veceg formata, sa enormnim brojem slozenih detalja. Ako smo, na primer, mogli da dnevno uradimo svako ponaosob po pet do sedam crteza nivoa 4, sa nivoom 5 nismo mogli da odmaknemo vise od dva-tri na dan... Uzas. Na srecu, posto je animacija za WE'RE BACK trebalo da bude kompjuterom skenirana umesto fotokopirana ili tusirana na celuloidne listove koji se potom boje na poledjini (kako bi se sacuvale konture crteza), svi smo prolazili kroz period ucenja i spoznaje zajedno sa tehnickim osobljem. Recimo, nekome je palo na pamet (Mr H-u..? Mr W-u..? Spilbergu..?) da je za skeniranje potrebno da SVI crtezi budu uradjeni samo crvenom olovkom; to je znacilo dodatni napor - uz rad na daljim sekvencama valjalo je sve ranije napravljeno da se iskopira preko svetleceg stola na novim listovima hartije crvenom olovkom. Posto sam postao jako dobar sa Kolinom iz produkcione administracije i kontrole kvaliteta i norme (koji mi je cak poklonio polovni Soni televizor u boji, znajuci da nisam u mogucnosti da sebi priustim TV prijemnik u to vreme) on mi je velikodusno prepustio ogroman deo tog rutinskog posla i dao mi normu za Nivo 3 - generalno, za sve crteze ma kojeg nivoa komplikovanosti bili. Tako sam se u kratkom periodu naucio kako da postignem besprekornu liniju konture na nivou standarda koji se zahteva u Studiju. Moj zvrljavi manir olovkiranja bio mi je velika prepreka, stoga sam ovaj u sustini kopirantski zadatak shvatio kao vaznu vezbu za postizanje kvaliteta izvedbe i prociscavanje svog neurednog nacina crtanja. Da ne pominjem sto je, usled prebacivanja norme, moja zarada postala mnogo bolja... Kako bilo da bilo, uskoro sam kupio svoju prvu 'englesku pisacu masinu' i zivot je poceo da izgleda manje mukotrpan i beznadezan. I dalje nije bilo vremena da se crtaju stripovi, ali stvari su postepeno pocele da se krecu sve boljim tokovima i moja porodica i ja smo tiho proslavili polazak u osnovnu skolu naseg vec cetvorogodisnjeg sina Davida. Nikada ga nismo forsirali da progovori jezikom nove sredine. Nastojali smo samo da ne zaboravi maternji jezik, a televiziji, radiju i drustvu smo prepustili spontani engleski uticaj. Samo nedelju dana posle polaska u prvi razred vec je tecno i bez greske pricao na engleskom! Ja sam postao svestan da mi je vreme da se otarasim laznog americkog naglaska i ponovo poceo da ulazem napor da govorim pravilno - uz sinovljevu pomoc i povremeno njegovo ismevanje mom tvrdom izgovoru... [Nastavice se..?]
SONATA U STRIP MOLU Za novo tisucljece Marvel je smislio novi plan. Smijete li se vec? Za slucajno neupucene: bit ce skoro cetrdeset godina otkako je Marvel zadnji put imao dobru ideju i sa Stanom Leejem kao kocijasem te upregnutim Jackom Kirbyem i Steveom Ditkom izbio na celo korporativne utrke americkog stripovskog trzista. Od tada se Marvel voli zvati "kucom ideja", a u praksi se drzati apokrifne Leejeve izjave o "iluziji promjene". Ovih dana, nakon par glupih poteza i opakog surfanja rubom bankrota, Marvel je smislio kako osvojiti nove citaoce, vratiti prestiz i prilagoditi se novim vremenima. Kako? Spider-manom. Ne obicnim, naravno, vec "Ultimate" Spider-manom, Spideyem bez teskog bremena cetrdeset godina povijesti, Spideyem premotanim na pocetak kazete, modernim, svjezim, drukcijim Spider-manom. Sada se valjda vec svi smijete. Imao sam prilike procitati scenarij prve epizode. Napisao ga je Brian Michael Bendis - nekadasnji alternativni stripas, sadasnja zvijezda u usponu i, ako je suditi po formatu scenarija i ispranom razmisljanju, buduci voljni rob Hollywooda - ali ga je mogao napisati i bilo tko drugi. Spiderman za 21. stoljece isti je stari Peter Parker, ne nosi cak ni kontaktne lece, a jedine su promjene sto su Osborne Industries proizvele kobnog pauka i sto Mary Jane nije dijete cvijeca, dok je ujak Ben to nekad bio. I sto je Bendisu trebalo 48 strana da preprica ono sto je Ditko stavio na dvije. Vec vidim mase sto hrle kupiti pomladjenog Spideya, vec vidim kako ova serija nije tek nova iluzija promjene prodavana uvijek istim, starim fanovima... Od klasicne muzike me dugo odbijala cinjenica da joj je sva car i vjestina u interpretaciji, a ne u kreaciji. Strip je, pak, djelovao svjeziji, drskiji, rokerskiji. Ovih dana, medjutim, sve mi se vise cini da strip (americki, ali i evropski) ide smjerom klasike, trazeci najbolju varijaciju davno postulirane partiture. I kad o tome razmisljam, ne smijem se. JUBILEJ: Povodom jubilarne kolumne bilo bi lijepo
ponuditi nesto ekstra svima vama koji me, nadam se, citate. Pomislio
sam da bi prikladan poklon mogao biti spomenuti Bendisov scenarij,
kako biste svoj sud mogli usporediti s iznesenim, kako biste vidjeli
jedan nacin na koji se scenariji pisu te kako biste si ustedjeli
novce koje biste mozda na Ultimate Spider-mana potrosili. Ali,
tu se pojavio mali problem. Scenarij neobjavljenog stripa donekle
je nelegalno imati pa vam ga ne smijem ponuditi. Stovise, ne bih
ga smio ni procitati. -Hermann za Dark Horse -Skola letteringa -Internacionalni konkurs -Festival stripa Uzes 2000
Zahvaljujuci Radovanu Popovicu do vas stize sledeca email poruka-poziv na saradnju! Please spread this message to the authors you're in contact with... KEROSENE CALLING!! Kerosene is a small indipendent comics anthology from Rome, Italy, and we are searching new authors for our new issue, N°6. It will be focused on the theme "Pornographic women & men in love", which is a tentative to subvert one of the most rooted cliches, at least in Italy - that women can't or are not willing to speak/write about sex and that men aren't able to write/draw comix about falling/being in love. So we're searching for short comic stories (max 7/8 pages), in black and white to publish. In our past issues we have published many italian authors as well as Debbie Drechsler, Jessica Abel, Aleksandar Zograf, Maria Bjorklund, Maaike Hartjes, Wendy Van Hove... so you have an idea of what kind of stories we like... If your intersted please send a sample of your cmx/illustrations,
in good xerox copies, to: or get in touch with us via e-mail: alessandro.o@libero.it Deadline is set for the first of September. Thanks to everyone in advance! PS: we are costantly searching for new good authors and for trades with cmx from other countries, so just write a nice e-mail and get in touch!! -Vincente Segrelles, zvanicni sajt od 23. do 30. juna 23. juna 1947. Prvi put se pojavljuje, u magazinu "Spirou", legendarni strip Lucky Luke (Talicni Tom) ciji je crtac Morris (Maurice the Bevere) a scenarista Rene Goscinny. Nakon Gosinijeve smrti je bila trogodisnja pauza da bi serijal bio nastavljen. 24. juna 1956. Rodjen je Philippe Adamov, Londres. Saradjivao je na "Gandahar"u, crtao je "Seul au Monde" (scenario X. Seguin), "Eaux de Mortelune" (scenario Cothias), samostalno radi strip "Dayak" od '90.godine. Izvori: HiES, "Calendrier du centenaire", "Istorija Jugoslovenskog stripa" Slavka Dragincica i Zdravka Zupana, i monografija "Maurovic" Veljka Krulcica, "Pegaz" Zike Bogdanovica. Ako znate nekog ko bi bio raspolozen da svakog petka dobije email sa STRIP VESTIMA, posaljite mi njegovu email adresu ili mu predlozite da nam se on sam javi i tako upise na mailing listu. Zlatko Milenkovic e-mail: zmcomics@EUnet.yuweb: http://members.tripod.com/~ZM97 web: http://www.unovomsadu.com/strip/zmcomics |