Piše: Veljko Krulčić

spomenar MAUROVIĆU, S LJUBAVLJU

     STRIP KAO SIMBIOZA VRHUNSKE UMJETNOSTI
     I VRHUNSKE ZABAVE ILI MAUROVIĆ, ZAUVIJEK

     Nisam imao tu mogućnost da budem suvremenik njegove karijere kao crtača stripa, jer je Andrija Maurović stripove prestao crtati prije nego što sam naučio čitati i pisati, odnosno prije nego što sam se fascinirao ovim medijem, kada sam krajem 60-ih i ranih 70-ih na kioscima iz tjedna u tjedan kupovao – i višekratno, u tih sedam ili petnaest dana koliko je iznosio razmak između novih brojeva, u njima uživao – „Panoramu“, „Super strip biblioteku“, „Crtane romane“, „Stripoteku“, “Zlatnu Seriju”, “Lunov Magnus Strip”, „Nikad robom“, „Strip art“, nešto kasnije „Cak“ i „Zov“.

     Time je započelo moje strastveno čitanje i brižljivo kolekcioniranje svih strip-izdanja do kojih sam mogao doći, da bih u svojim sljedećim životnim (i profesionalnim) fazama počeo pisati o stripu, baviti se uredničkim poslom, naposlijetku postao i nakladnik koji je u mogućnosti tiskati strip-knjige i albume, jednim dijelom i one koje kao crtač potpisuje Andrija Maurović. 

     Dakle, iako mu ni po kojoj osnovi nisam mogao biti „suvremenik“, Andrija Maurović je definitivno onaj umjetnik oslikovljenih priča koji me od mojih formativnih godina „prati“ i koji me je svojim monumentalnim opusom potaknuo da izaberem strip kao jednu od bitnih odrednica svoga života. Štoviše, u neku ruku Maurović je obilježio, pa i usmjeravao, moje bavljenje ovom autentičnom i autonomnom umjetnošću 20. stoljeća. Umjetnošću koja je sve donedavno – nemojmo zaboraviti – u javnosti, u boljem slučaju, tretirana kao štivo za djecu, a najčešće kao šund i proizvod niže kulture; sve to unatoč činjenici što je strip kao jedan od najmasovnijih i najomiljenijih medija zauzimao značajno mjesto u ovdašnjoj popularnoj kulturi i čitateljskoj svijesti.

     Neovisno o takvom tretmanu stripa, što sam Maurovića više čitao, proučavao i analizirao, to sam ga više poštovao. Što sam činio veći pomak naprijed u upoznavanju s njegovim stvaralaštvom, to sam postajao sve uvjereniji da se radi o iznimnoj umjetničkoj osobnosti koja je obilježila svoje vrijeme... Da nije toga, ne bi bilo ni spomenara „Mauroviću, s ljubavlju“.

     Znatiželjnom osnovnoškolcu, koji je naprosto gutao sve vesterne koji su se prikazivali na televiziji i sve stripove, napose vesterne, tako je davne 1975. svečanost za oči i užitak za dušu predstavljala naslovna stranica (reklama) knjige izazovna naziva „Čudesni svijet stripa“, na kojoj se kočoperio sugestivni crtež/kadar iz nekog meni sasvim nepoznatog vesterna. Naravno, nisam ni prepoznao autora tog crteža, ali taj je kadar imao nešto „uzvišeno“ wild-westovsko u sebi, sadržavao je atmosferu, životnost, punoću, ali i eleganciju, bio je crtački besprijekoran i bogat, jednom riječju „drukčiji“. Impresionirao me je otprve i „Čudesni svijet stripa“ naručio sam bez ikakvog razmišljanja.

     Kada sam koji tjedan kasnije iz knjige – zapravo iz intervjua koji je u njoj objavljen – saznao da je autor tog strip-crteža Andrija Maurović, crtač kojega sam dotad znao ponajviše po „čuvenju“, a što se tiče stripova jedino po onima koji su mu bili objavljeni u ediciji  „Strip-strip“ (nažalost, kvaliteta tiska tih roto-svezaka neobičnog, položenog formata baš i nije bila nešto, ali i takva kakva je bila omogućila mi je da kao dječak spoznam da se radi o originalnom pristupu, punokrvnim junacima – s kojima sam proživljavao svaku situaciju u kojoj bi se našli, bogatoj naraciji i etičkoj komponenti koja je izbijala iz skoro svake stranice stripa), jednostavno sam se zarazio.

Plakat prve Maurovićeve izložbe stripa (Zagreb, 1976/7.)

     I, nakon ponovnog iščitavanja „Trojice u mraku“, „Crnog Jahača“ i „Misterija Zelenih močvara“ postao sam svjestan da mi Maurovićevi vesterni zapravo znače isto što su mi tada primjerice predstavljale  knjige  „Rat dugmadi“ i „Pustolovine Huckleberry Finna“, ili film „Sedmorica veličanstvenih“. Jedino se u sve to nekako nije uklapalo da je Maurović bio naš, domaći autor, a Louis Pergaud i Mark Twain, odnosno John Sturges nisu. Sâmo se po sebi nekako podrazumijevalo da želim doznati što više o autoru tih ostvarenja, ali i o stripu uopće. Susret s časopisom „Pegaz“ krajem iste 1975. godine, s Maurovićem na naslovnici šestog broja, njegovim stripom i esejem o njemu, samo je još više učvrstio tu moju nakanu.

     Uslijedile su godine potrage i istraživanja onoga o čemu je bilo riječi i što je bilo naznačeno u Rustemagićevom intervjuu i Munitićevom eseju.

     Potrage koja je ponajprije bila određena  time što sam mladenačke (gimnazijske) dane proveo u Pazinu, gradiću u kojem su se skupljači stripova mogli izbrojiti na prste jedne ruke (kao srednjoškolac ipak sam uspio i osobno upoznati starog majstora i u dva navrata provesti ugodna poslijepodneva s njim); ali odlaskom na studij u Zagreb, sate, dane i tjedne počeo sam provoditi u bibliotekama i čitaonicama, uspostavljati kontakte s majstorovim suvremenicima... polako se je, korak po korak, preda mnom otvarala sva ta veličina, originalnost i osebujnost strip-stvaralaštva, pa i buran životopis Andrije Maurovića.

     Faktografski – najprije sam njegove stripove čitao u „Plavom vjesniku“, pa u „Horizontovom zabavniku“, predratnim tjednicima „Oko“ i „Mickey strip“, zatim u kompletima prijeratnih „Novosti“, dok je pravo iznenađenje predstavljao NDH-aški „Zabavnik“ i poslijeratni „Horizont“ za koje mi je odmah – na prvi pogled – bilo jasno da predstavljaju nešto najbolje što je Maurović nacrtao u stripu.

     Usput rečeno – još prije fakulteta počeo sam se baviti novinarstvom, a jedan od mojih prvih tekstova o stripu bio je upravo intervju s Maurovićem – objavljen je u veljači 1980. u riječkom „Valu“. Nakon što sam mu poslao primjerak „Vala“, stari majstor mi je – na moje iznenađenje – zahvalio razglednicom. Shvatio sam da mu je istinski bilo drago što je razgovor s njim izašao u novinama, pa makar se radilo o „provincijskom omladinskom listu“...

     I kako bi uznapredovala moja istraživanja i nova saznanja, tako bih pisao o Mauroviću i njegovom strip-stvaralaštvu, uglavnom u izdanjima kuće „Vjesnik“ (najvažniji mi se čini feljton „Taj stari, dobri, uvijek mladi Maurović“ što ga je u šest nastavaka u svojim subotnjim brojevima objavio list „Vjesnik“), a ponešto i u omladinskoj štampi, za koju („Polet“) sam tada bio profesionalno vezan. Diplomski rad se nije isključivo odnosio na njega – tema je bila povijest hrvatskoga stripa – ali je Maurović bio ono ime koje je dominiralo.

     I, konačno, kao rezultat ranije spomenute potrage i istraživanja – jedne od središnjih ličnosti hrvatskoga umjetničkog i kulturnog života od sredine tridesetih pa u nekoliko narednih desetljeća dvadesetoga stoljeća, istoga onog značenja kakvo u književnosti pripada Miroslavu Krleži, u likovnoj umjetnosti Ivanu Meštroviću i Krsti Hegedušiću, u pjesništvu Antunu Branku Šimiću i Tinu Ujeviću – „Istarska naklada“ iz Pule objavila mi je 1986. monografiju jednostavno nazvanu „Maurović“.

     Uz dotad najiscrpniju studiju o Mauroviću i kompletnu stripografiju, monografija je donijela i osam njegovih kompletnih stripova, s kojima sam – najjednostavnije rečeno – htio prikazati sve faze majstorova stvaralaštva, žanrovsku i stilsku raznovrsnost. „Podnaslov“ monografije je glasio „osam remek-djela jednog od najvećih svjetskih majstora stripa“, a taj slogan smo koristili i u njezinoj prezentaciji. Većina kolega-kritičara i stripaša smatrala je da sam takvim podnaslovom pretjerao u Maurovićevom glorificiranju.

     Ali i dan-danas, sa skoro četvrtstoljetnim odmakom i s još cjelovitijim uvidom u povijest devete umjetnosti, siguran sam da nisam pogriješio.

     Štoviše, Andrija Maurović nesumnjivo je, uz Miltona Caniffa, Carla Barksa, Vinsora McCaya, Georgea Herrimana, Wallacea Wooda, Elzi Crisler Segara, Huga Pratta, eventualno Hala Fostera, Willa Eisnera, Jeana Girauda i Edgara P. Jacobsa, jedno od najvećih imena stripovne umjetnosti i stripovnoga pripovijedanja uopće, u ravni s onim malobrojnim autorima koji su uspjeli postići ono najumjetničkije, ono najoriginalnije, ono crtački najbravuroznije, ali i ono što se može nazvati stripovski najnadahnutije, najsenzibilnije, najingenioznije i najfascinantnije... u više od stoljeća dugoj povijesti medija.  

     Nakon objavljivanja monografije i nadalje sam, ovisno o prilikama i mogućnostima, sudjelovao u projektima vezanima za objavljivanje pojedinih Maurovićevih stripova; njega sam kao zaštitni znak stripa na ovim prostorima koristio na grup-nim izložbama stripa koje sam organizirao u zemlji i inozemstvu...

     Unazad dvije godine u okviru izdavačke kuće „Vedis“ osmislio sam biblioteku „Maurović“, putem koje ću – zajedno s drugim kolegama nakladnicima – nadam se, uspjeti ne samo ljubiteljima stripa i poklonicima velikog majstora, nego i svekolikoj hrvatskoj kulturi, ostaviti u naslijeđe što je moguće veći dio njegova maestralnog opusa.
Nadam se da ću možda i tom bibliotekom potaknuti stvari koje smatram važnima i neophodnima, a koje se dosad nisu uspjele realizirati. Među ostalim, devedesetih godina u gradu Zagrebu nije prošao moj prijedlog da se po Mauroviću, kao genijalnom stripašu svjetske klase i kao „dobrom duhu“ hrvatske metropole, nazove jedna od zagrebačkih ulica. Istina, Mauroviću su ulicu dodijelili u prigradskom naselju Sesvete, ali to nije to. Isto tako, na razumijevanje nije naišla ideja da se Mauroviću objavi ako već ne monografija, onda barem reprezentativan izbor stripova na engleskom (eventualno i francuskom) jeziku, kako bi se preskočila jezična barijera u pretpostavljenoj međunarodnoj afirmaciji. 

     Ali upornošću i strpljivošću, traženjem po svim mogućim izvorima, prikupljanjem i odabirom materijala, što je od prvotne ideje do konačne realizacije trajalo skoro cijelo desetljeće, a intenzivno posljednje tri godine, uspio sam prirediti spomenar kojeg imate u rukama.

     Namjera mi je bila da se na jednom mjestu dokumentira i sačuva što više onoga što je o Andriji Mauroviću pisano i što se na njega reflektiralo unatrag pola stoljeća, ali i da učinim korak dalje u „sistematizaciji, analizi i stavljanju u odgovarajući kontekst“ opusa  „autentičnog velikana europskog i svjetskog stripa“.

     Spomenar je bio zamišljen kvantitativno skromnije, ali tijekom svakog novog tjedna i mjeseca angažmana na „Mauroviću, s ljubavlju“ građa se sve više proširivala te sam shvatio da bi skromnost u ovom slučaju bila „grijeh“. No, zbog nemogućnosti da spomenar u konačnici ima osamsto ili tisuću stranica (obim za kojeg smo uspjeli prikupiti materijal, a što junak knjige nesumnjivo zaslužuje), bio sam prisiljen na određenu selekciju.  

Andrija Maurović i Veljko Krulčić, Zagreb, Pantovčak 45 (balkon Maurovićeva stana), 9. prosinca 1979.

     Bez obzira na to, na stranicama koje slijede naići ćete – većim dijelom kronološkim redom – na desetine i na stotine tekstualnih i slikovnih priloga, kao i novinskih i inih faksimila o Mauroviću (dobrim dijelom ujedno su to i prilozi o povijesti stripa na našim prostorima), na niz najraznovrsnijih „posveta“ i „hommagea“ koje je za života i nakon smrti doživljavao, pa i brojne zanimljivosti i trivije, uključujući kontroverze i osporavanja koji su ga s vremena na vrijeme pratili. Kako god i što god bilo u spomenaru, u pravilu se radi o odnosu „s ljubavlju“ – ili barem „s poštovanjem“ – prema Mauroviću, njegovom djelu i stripu uopće.

     Drukčije valjda nije ni moglo biti jer kao suautori spomenara stoje  akademici, sveučilišni profesori, povjesničari umjetnosti, redatelji, književnici, novinari, kulturnjaci, crtači stripova, fotografi, likovni i filmski kritičari, strip-urednici, izdavači, publicisti, stripofili...

     U želji da će ovaj spomenar, ova „dokumentaristička kronika“ svjetski jedinstvene i fascinantne strip-karijere – koja je ponajprije obilježena eksplozivnom kreativnošću, savršenom simbiozom vrhunske umjetnosti i vrhunske zabave, ali i nesposobnošću i neznanjem ovdašnje sredine da tijekom života prepozna genijalca u svojim redovima – biti vjerodostojan izvor i da će inicirati i neka nova, možda i obuhvatnija od dosadašnjih, istraživanja o Andrijinom životu i djelu, sa zadovoljstvom, pa i ponosom prepuštam vas „Mauroviću, s ljubavlju“.


     Podaci o knjizi: spomenar MAUROVIĆU, S LJUBAVLJU, lipanj/2009, 504 stranice, tvrdi uvez.
     Opširnije nawww.vedis.hr

Press: KCB

     Sabrane epizode Zigomara – maskiranog pravednika, superjunaka srpskog stripa iz tridesetih godina prošlog veka, koje je upravo objavio Kulturni centar Pančeva, pojavljuju se pred čitalačkom publikom u pravom trenutku. Mada se radi o „pozajmljenom“ junaku iz francuskih petparačkih romana sa početka istog veka, čija je slava misterioznog negativca došla sve do Japana, srpski autori Nikola Navojev, Branko Vidić i Dušan Bogdanović stvorili su autentičnog superheroja. Reč je o bogatom mladiću iz američkog visokog društva, koji postaje maskirani borac protiv nepravde u svetu. Tako se, pored raznih paralela koje se povlače između našeg apokaliptičnog doba i tridesetih godina, može navesti i ova želja za pravednikom, bezinteresnim čovekoljupcem koji kažnjava zlikovce širom sveta. A ukoliko postoji svest o neostvarivosti ove fantazije tada, kao ni danas, potreba za emotivno-psihološkim pročošćavanjem kroz strip time je samo naglašenija.
     Treba pomenuti da se Zigomar pojavljuje istovremeno sa klasičnim junacima ovog žanra, samo tri godine nakon Fantoma, a istovremeno sa Betmenom (maja 1939) i da je prvi superheroj koji dobija maloletnog pomoćnika, kineskog dečaka Či-Janga.
     Ovo „izdanje na koje se dugo čekalo“ priredio je Zdravko Zupan, koji je i pisac propratnih tektova o autorima, a predgovor je napisaoAleksandar Zograf (Saša Rakezić). 

     S poštovanjem,
     Marjan Čakarević

Uređuje: Marko Ajdarić

Autor: Goran Milenković

povratak na vrh

Press: Veseli četvrtak

Izašao je novi, osamnaesti, broj bonelijevog stripa Martin Mistere i možete ga naći na kioscima širom Srbije. Naslov epizode je "Zbogom, Java!" (prvi deo dvodelne priče). • scenario: Paolo Morales, crtež: Paolo Morales/Davide De Cubellis.      Na kioscima vas očekuje i šesnaesti broj edicije Zagor - Odabrane priče. Naslov epizode je "Mortimerova osveta".          Izdavač je Beoštampa-Grafart iz Beograda, edicija Veseli četvrtak.      Sva pitanja i sugestije na:      redakcija@veselicetvrtak.com

Press: MaFest

     MaFestovci javljaju,... novi izgled sajta, nove informacije o dolazećem "izdanju" festivala... informacije o gostima, novi posteri,... sledi i ubrzano popunjavanje sajta...
     www.mafest.com/

Priredio: Zoran Đukanović

     Sporna "Avantura u Kongu"

     BELGIJSKI SUD DONEO ODLUKU DA
     TINTIN NIJE RASISTA

     Belgijski sud je u petak odbacio zahtev da se zabrani strip o Tintonovim avanturama u Kongu zbog toga što se u njemu promoviše rasizam i kolonijalizam, prenosi Guradian

     U dokumentu prvostepenog suda u Briselu se odbacuju navodi da izdanje “Tintin u Kongu” iz 1946. širi rasnu mržnju, što je kriterijum prilikom odlučivanja da li je prekršen belgijski zakon o zabrani rasizma. Ova odluka je objavljena u petak.
     Avanture Tintina, serija stripova belgijskog autora Žorža Remija, koji je pisao pod pseudonimom Erže, ponovo stiču globalnu popularnost nakon što je holivudski reditelj Stiven Spilberg napravio animirani film o dečaku novinaru i njegovom psu Snoviju.
     Međutim, Bjenvu Mbutou Mondondu, Kongloanacu iz Brisela, priča “Tintin u Kongu” nije bila nimalo zabavna kao i brojnim njegovim sunarodnicima. Naime, on je proveo poslednje četiri godine tužeći izdavača i vlasnike autorskih prava na Tintina pred civilnim i krivičnim sudovima.
     „Ova knjiga sadrži slike i dijaloge manifesta rasizma i vređa prirodu ne samo crnaca već i čitavog čovečanstva“ – navodi Ahmed L'Hedim njegov advokat. „Prosto je nepodnošljivo za mog klijenta da njegova deca dođu u blizinu ove knjige i osete se uvređeno“.
     Izdanje iz 1931. godine opisuje Tintinov put u Belgijski Kongo i kotroverzan je zbog toga što opisuje kolonijalizam i rasizam, kao i povremeno nasilje prema životinjama. Belgijski autor Remi je svojevremeno pravdao radnju tog strip rečima da predstavlja refleksiju tog vremena, ali je kasnije govorio da nije u potpunosti zadovoljan tim radom.
     Strip je prvi put izašao 1930. a reizdat je 1946. i od tada se neprestano suočavao sa kritikama javnosti.
     Britanska komisija za rasnu jednakost je 2007. optužila neka izdanja Tintina da prikazuju crne Afrikance „kao majmune koji govore kao živi imbecili“. Britanska edicija stripa ”Tintin u Kongu” nije međutim zabranjena ali se sada prodaje sa upozorenjem na naslovnici da sadrži uvredljivi sadržaj.
     Belgijski sud je saopštio da je strip napravljen u vreme kada su kolonijalne ideje preovladavale i da ne postoje dokazi da je Erže, koji je umro 1983., nameravao da širi rasizam.
     “Jasno je da ni priča, niti činjenica da je strip pušten u prodaju nemaju za cilj stvaranja straha i neprijateljskog ili ponižavajućeg okruženja”, saopštio je sud.
     Advokat Mbutua kaže da će sigurno podneti žalbu na ovu presudu: “Gospodin Mbutu će sa ovim slučajem ići koliko god daleko to bude bilo potrebno”.
     U Belgiji su neustrašivi dečak reporter i njegov pas Snovi redak svetski prepoznatljiv nacionalni simbol te je javnost veoma osetljiva na optužbe koje se pominju u vezi sa njim.
     U Kongu se pak sećaju da su bili belgijska kolonija do 1960. godine, a između 1885. i 1908. zemlju je na brutalan način vodio kao lični feud kralj Leopold II. Procenjuje se da je osam do deset miliona stanovnika Konga ubijeno u tom periodu.

     [Objavljeno: e-Novine, 13.02.2012.godine]

Autor: Simon Vučković

povratak na vrh

Uređuje: Marko Ajdarić

Autor: Goran Milenković

povratak na vrh

Priredio: Saša Rakezić

     "ZIGOMAR - MASKIRANI PRAVEDNIK"

     PANČEVO, 24. decembar 2011. (TV Pančevo) – Knjiga stripa “Zigomar - maskirani pravednik”, koju je izdao Kulturni centar Pančeva, promovisana je sinoć u prostoru “Elektrika” u okviru poslednjeg ovogodišnjeg izdanja GRRR! Programa. Zdravko Zupan, priređivač ove knjige, i Saša Rakezić alijas Aleksandar Zograf, urednik GRRR! programa, govorili su o jednom od najznačajnijih strip junaka koji su se pojavili na sceni beogradskog stripa u predratno vreme.

     Zigomar, maskirani junak, nastao je po scenariju Branka Vidića, poznatijeg kao Brandon Vid po čijoj je ideji Nikola Navojev 1939. nacrtao prvu epizodu stripa. Zigomar je reklamiran kao tajanstveni pustolov i branioc slabih i predstavljao je odgovor redakcije “Mikijevog carstva“ na lik popularnog Fantoma koji je u to vreme objavljivala konkurentska kuća “Mika miš”.

     Priređivač knjige “Zigomar - maskirani pravednik”, Zdravko Zupan, najznačajniji je istoričar stripa iz ex-Yu regiona, smatra Saša Rakezić.
     - Zdravko Zupan je prisutan na našoj sceni već više decenija, pre svega kao istoričar, koji detektivskim radom sakuplja informacije u vezi sa istorijom stripa na teritoriji čitave negdašnje Jugoslavije, kazao je Zograf.

     Rakezić je učestvovao u izradi ove knjige i autor je predgovora. Interesantno je da je reč o stripu koji je kvalitetom bio u skladu sa stripovima objavljivanim u to vreme na Zapadu, kaže on.
     - Iste godine i iste nedelje pojavili su se maskirani junak Zigomar u Srbiji, i maskirani junak Betmen u Americi, dodao je Zograf.
     - Zigomar nosi masku preko lica, na ruci prsten sa ugraviranim slovom “Z”, poput Fantoma koji na ruci nosi prsten sa ugraviranom mrtvačkom lobanjom. Prsten kao nekakav pečat ostavlja žig na licu negativca koga on potkači. Kao i u slučaju Fantoma, mi u stvari ne znamo ko je Zigomar. Nesumnjivo je da je on najpopularniji junak, nastao na prostorima bivše Jugoslavije između dva svetska rata, objasnio je Zdravko Zupan.

     Građu za ovu knjigu Zdravko Zupan prikupljao je decenijama.
     - Kada sam se ozbiljnije zainteresovao za strip, krajem šesdesetih, bilo je nemoguće doći do primeraka lista “Mika miš” i “Mikijevog carstva” jer Narodna biblioteka je izgorela do temelja 1941. u nacističkom bombardovanju. U toku rata je počela njena obnova ali strip je bio u zapećku, tako da Narodna biblioteka ni danas nema komplet “Mikijevog carstva”, dodao je Zdravko Zupan.

     Uprkos značaju stripa o Zigomaru, zbog dešavanja tokom Drugog svetskog rata, decenijama je bio zaboravljen a tek sedamdesetih godina ponovo je reprintovan u našoj zemlji.
     - U ovoj knjizi, koja se pojavila u našem gradu, prvi put su sakupljene sve epizode Zigomara i objavljeno je nekoliko tekstova koji se bave istorijom ovog stripa, dodao je Zograf.
     Publika je bila u prilici da vidi izložbu originalnih tabli autora Nikole Navojeva i Dušana Bogdanovića, s kraja tridesetih i početka četrdesetih godina. A slikar Uroš Đurić koji se popularnom kulturom bavi dugi niz godina, za ovu priliku prikazao je jedno svoje delo inspirisano Zigomarom.
     - Bilo je zanimljivo da vidimo kako ovaj strip utiče, ne samo na one koji se bave istorijom stripa, već i na ljude koji se na jedan veoma živ način bave popularnom umetnošću u ovoj sredini, rekao je Zograf.

     U razgovoru o fenomenu Zigomar, Zdravko Zupan i Saša Rakezić pokušali su da objasne značaj koji ovo ostvarenje ima u sferi popularne kulture ovih prostora, kao i njegovu percepciju u svetu.
     Već tridesetih godina, jedna od bitnijih knjiga kuvarskih recepata u Francuskoj, zabeležila je recept za Zigomar – tortu. Organizatori GRRR! Programa pronašli su ovaj recept, napravili tortu i podelili je sa posetiocima.

     (Sa portala RTV Pancevo, autor priloga: Aleksa Vukelic,  postavljeno 24.12.2011.)

Pess: Komiko

     Na lokaciji nekadašnjeg Kluba obožavalaca stripa, u novootvorenom klubu Crna ovca, 15. februara u 19.00 časova održaće se promocija nove knjige pod Komikovom etiketom "Prvi izbor": Svet duhova Danijela Klouvsa.
     Pozivamo sve ljubitelje stripa, sve nekadašnje posetioce kultnog Kluba "kod Miše" da 15. februara otvorimo Crnu ovcu za stripofile i dešavanja iz domena omiljene nam umetnosti!

Priredio: Zoran Đukanović

     Prijatna najava za englesko izdanje remek-dela Julija Radilovića i Zvonimira Furtingera "Herlock Sholmes - Master of Disguise" koju je na svoj sajt stavio Print Media Productions (a new British company formed by Ivo Milicevic) za novembar 2011: www.printmediaproductions.com/printmedia_book_05.asp.
     Sudeći po dve table priložene uz najavu, izdanje bi bilo u koloru, za razliku od odličnog crno-belog izdanja (Stripforum, Zagreb, 2010): www.stripforum.hr/izdavastvo/kroz-m...s-mastor-maske/.

     Naslovne stranice oba izdanja su gotovo identične. Format Stripforumovog izdanja je 32,5 x 24,5 cm, a najavljeno britansko izdanje bilo bi za jedan centimetar manje, 31.5 x 23.5 cm. Dok je Stripforumovo izdanje izašlo na 156 stranica, britanska prva knjiga bi iznosila 64 stranice. Na obe naslovne stranice postoji naznaka knjiga 1, što obećava nastavak (u slučaju Stripforuma, kako je najavljeno, u još dve knjige, pošto je od ukupno 9 epizoda u prvoj objavio 3). U oba slučaja, reč je o tvrdom povezu. Ovaj strip Julesa i Furtingera već je objavljivan u Britaniji, Francuskoj, Portugalu i Brazilu.

Press: DKSG

     DOM KULTURE STUDENTSKI GRAD, Beograd
     Utorak 14. 2. 2012. u 20:00, Mala sala

     Serija predavanja o stripu (5)

     JUGOSLOVENSKI STRIP

     Gost: Zoran Stefanović, scenarista i publicista
     Program vodi: Mićun Ristić

     Jugoslovenski strip je deo prirodnog kulturnog niza na Sredozemlju, a sa španskom, francuskom i italijanskom scenom čini glavno jezgro evropskog stripa. Koreni ovdašnjeg modernog stripa oplemenjeni su sredinom 19. stoleća pod uticajem nemačke kulture, da bi u 20. američki, francuski i italijanski uticaji bili od presudne važnosti.
     Ali, pored ove uključenosti u svetske tokove, naš strip ima i dublju osnovu, sopstveno estetsko i kulturno nasleđe pretvoreno u stvaralački jaku i modernu stripsku scenu.
     Sada smo u razdoblju prevrednovanja nasleđa i smeštanja u evropske okvire, što izaziva i neka suštinska pitanja.
     Koji su najvažniji tokovi zapadnobalkanskog stripa? Šta su ključne vrednosti koje je deo svetskom stripu? Da li se može govoriti o „jugoslovenskom stripu“ ili „stripu zemalja bivše Jugoslavije“?
     Tek sa razumevanjem ovih pitanja možemo shvatiti i današnji srpski strip, svetski prepoznatljivu pop-kulturnu pojavu.

Autor: Simon Vučković

povratak na vrh

Uređuje: Marko Ajdarić

Autor: Goran Milenković

povratak na vrh

Press: Strip vesti

     Krajem prošlog meseca je u okviru velike izložbe PRIMENJENA UMETNOST I BEOGRAD 1918 - 1941, a na poziv autorke mr. Bojane Popović, sa velikim uspehom održano stručno predavanje o međuratnom stripu, kao važnom delu kulture te epohe. Slobodan Ivkov je, umesto planiranih pola sata, pred nekoliko sadašnjih i bivših kustosa Muzeja, dobitnika nagrade "Pavle Vasić" za doprinos teoriji i kritici primenjene umetnosti u Srbiji, kao i nekoliko desetina prisutnih gostiju, o akterima stripske scene, okolnostima u kojima su stvarali, te recepciji od strane čitalačke publike govorio skoro dva časa.

Press: Veseli četvrtak

Izašao je novi, pedeset treći, broj bonelijevog stripa Zagor i možete ga naći na kioscima širom Srbije. Naslov epizode je "Plezent Point". • scenario: Ade Capone/Moreno Burattini, crtež: Gallieno Ferri/Marco Verni.      Na kioscima vas očekuje i pedeset treći broj Dylan Dog-a. Naslov epizode je "Palikuća". • scenario: Giuseppe De Nardo, crtež: Bruno Brindisi.    Takoje je Izašla i četrnaesta knjiga Dylan Dog kolekcionarsko izdanje i možete je naći u svim "Trafikama" i striparnicama.      Izdavač je Beoštampa-Grafart iz Beograda, edicija Veseli četvrtak.      Sva pitanja i sugestije na:      redakcija@veselicetvrtak.com

Piše: Ivan Stagličić

     Ovogodišnje preške dječje maškare koje organiziraju Pučko otvoreno učilište "Dom na žalu" i Turistička zajednica Općine Preko, imati će još jedan dodatni sadržaj, a to će biti "Dani stripa i karikature u Preku 2012. - Strip pod maskama". Voditelj i autor ovog projekta je karikaturist, strip crtač i grafičar, Julije Jelaska koji će izložiti izbor iz svojih najpopularnijih radova.

     "Strip je primijenjena umjetnost prije svega zato što ima svoju primjenu. Priča svoju priču u svjetskim enciklopedijama stripa, knjigama i časopisima, leksikonima i ilustriranim knjigama, riječnicima ili enciklopedijama, novinama, mjese-čnicima, dnevnicima ili tjednicima. Uvijek uz najmlađe koje često veseli čitanje stripova, a nerijetko i njegovo crtanje. Najbolji primjer je kad dijete otkrije zlostavljača svojim crtežima u slikama, kao strip bez riječi, to je vrsta stripa - vizualna komunikacija, akcija crtanja i osmišljavanja priče. Priča mora imati svoj razumski logični slijed koji prati literarni dio priče nazvan scenario. Nerijetko scenario bude složen u scinopsis i odatle crtan za knigu snimanja - igrani ili animirani film. Umjetnost je igra u tom smislu što se crtanjem ili slikanjem stripa (dizajniranjem) postiže sinhronizacija talenta koji to znaju raditi, dakle umijeće s publiciranjem, dakle objavljivanjem djela talentiranih autora stripova", ističe Jelaska u predgovoru za ovu izložbu.

     Julije Jelaska završio je Školu za primijenjenu umjetnost i industrijski dizajn, a s izlaganjem i samostalnim umjetničkim radom počeo je 1988. Ostvario je suradnju s četrdesetak časopisa u Hrvatskoj i inozemstvu, a u Zadru je utemeljio Društvo prijatelja stripa koje je izdavalo i vlastiti časopis "Qadar". Član je mnogih likovnih udruga, između ostalih i Hrvatskog društva karikaturista s kojim izlaže svoje radove na mnogim svjetskim izložbama karikature.

     Jelaska će na manifestaciji "Strip pod maskama" u Preku voditi i radionice stripa i karikaturte. Osim strip programa na dječjim maškarama u Domu na žalu će nastupiti i plesne skupine, a proglasit će se i najbolje maske te maskirane skupine. Ovom prigodom najavit će se škola stripa koja počinje u ožujku te Festival stripa koji će se u PUO "Dom na žalu" održati tijekom turističke sezone.

     Manifestacija "Strip pod maskama" počinje u "Domu na žalu" 11. veljače u 15 h.

Piše: Zoran Đukanović

     AFRIČKE PUSTOLOVINE - 3
     (Julio Radilović & Zvonimir Furtinger)

     Realizam kao vera i kao kišom okupani prizori

     Postoji uvek razlika između onoga što radimo i onoga kako to racionalizujemo. I tu nema principijelne razlike kada govorimo o kritičaru ili o umetniku. Julesova racionalizacija je bespogovorna vera u realizam. Kada govori o nerealističkim stilizacijama on zapada u simplifikaciju, uobičajene stereotipe doktrine realizma, doktrine koja gotovo izjednačava realizam sa zanatstvom. Ono, što, međutim, Jules sam radi u svojim najboljim delima nešto je mnogo suptilnije i moćnije od „čistog zanatstva realizma“. Reč je o transcedenciji do kreativnih vrhunaca u kojima crtačka magija ostavlja zanatstvo (kao svoj preduslov) miljama iza sebe. Dakle, da ponovim, i to istim redosledom, da bih izbegao bilo kakvu dilemu oko vlastitog pozicioniranja unutar Julesovog opusa. Dragulji ovog opusa su Kroz minula stoljeća, Afričke pustolovine, Kapetan Leši i Herlock Sholmes. Četiri stripa i četiri žanra, istorijski, avanturistički, ratni i humoristički. U njima je nadišao zanat realizma i ponudio magiju vizuelnog pripovedanja. Između Julesa zanatskog profesionalca i Julesa čarobnjaka, uvek biram čarobnjaka. Kako je postigao magiju? Prepuštajući se hedonizmu i bravurama vizuelnog pripovedanja, a ne propo-vedanjem zanatstva realizma, što je Jules u nekim intervjuima činio. Time nam, međutim, nije odgonetnuo tajnu svojih najboljih stripova. To i nije zadatak umetnika i ostaje na drugima da se ovim odgonetanjem muče. Jedan od mogućih odgovora potpisnika ovih redova: ono što je pretpostavka crtačkog zanata najbolje je tek kada iščezne u magmi priče. Kada je ogoljeno, onda dobijamo rutinu profesionalizma bez magije.

     Ovde je takođe reč o onome što povremeno pokušavam da objasnim kao specifičnu razliku (differentia specifica) svojstvenu za crtače kao što su Dan Barry, Warren Tufts ili Sergio Tarquinio. Oni su stvaraoci kao kišom okupanih, bistrih stripskih prizora. Iako je intuitivno poslušao savet Noela Sicklesa (a da ga verovatno nikada nije ni čuo) da njegovi junaci treba da imaju izgužvane pantalone, Julesov vizuelni svet delimično pripada i toj ali i jednoj drugoj paradigmi, dakle ne samo onoj u kojoj su suvereni kraljevi Milton Caniff i Frank Robbins. Julesov crtački svet se nalazi između dva pola realističke stilizacije, Caniff-Robbinsovog, sa jedne strane i Barry-Tufts-Tarquinijevog, sa druge. Ipak, osećam da je bliži crtačima koji su stvarali blistave prizore i kod kojih crnoća tuša nema toliko miris prašine nego pre intenzivan sjaj. Dakle, uloga crne koja postaje sjajna pod rukom nekih crtača, a nekih drugih ne, mogla bi biti deo odgovora na pitanje da li je realistička stilizacija jedan jedinstveni blok, ili se mnogo poluodgonetnutih tajni krije ispod „generičkog imena“ realizam.

     Fraser iz Afrike i Afrički romani Edgara Wallacea

     Šezdesete godine su decenija koja je napravila puni luk od procvata do stagnacije domaćeg stripa. 1960. je godina kada Plavi vjesnik, najznačajnije izdanje u istoriji stripa u Hrvatskoj, koje je zasluživalo moju podeljenu odanost isto onoliko koliko i prema Politikinom Zabavniku, nakon šest godina od svog prvog pojavljivanja ulazi u svoj zlatni period. Grupa autora okupljena oko Plavca je fascinantna: Maurović, braća Neugebauer, Borivoj Dovniković, Julio Radilović, Zvonimir Furtinger. Krajem šezdesetih situacija će biti radikalno drugačija: Jules ostaje jedini crtač od originalne grupe iz Plavog vjesnika. Novih značajnijih imena nema. Strip će tavoriti u oseci sve do nove plime koja nastupa sedam godina kasnije (1976) sa Poletom i Novim kvadratom. No, o toj drugoj i drugačijoj priči pisao sam, verujem, dovoljno drugim prilikama.

     Postoji mogućnost da je Belamyjev Fraser iz Afrike  (1960-1961) poslužio kao motiv da se kod nas uradi nešto srodno. Dok je Belamy u periodu između 1959. i 1960. preuzeo Dana Darea od Franka Hampsona, neposredno nakon toga se, takođe u Eagleu, pojavio Belamyjev Fraser iz Afrike po scenariju Georgea Beardmorea. Nastale su ukupno tri priče, Izgubljeni safari, Kradljivci slonovače i Vlasnici robova. 1990. godine izašao je reprint sve tri epizode u jednoj knjizi (64 stranice) s predgovorom Normana Wrighta. O uticaju ovog Julesovog možda i nesvesnog uzora, dok je započinjao da stvara Afričke pustolovine, nemamo nikakvih direktnih dokaza. Čak i ako bi bilo tako, Afričke pustolovine ne bi imale nimalo razloga da budu snishodljive pred ovom mogućom početnom inspiracijom. U svojim najboljim pasažima, one staju rame uz rame ili čak nadmašuju Frasera iz Afrike. I Fraser iz Afrike i Afričke pustolovine poseduju osvežavajući izostanak kolonijalnog rasizma. To su bile nove paradigme egzotike.

          O mogućim uticajima „Afričkih romana“ Edgara Wallacea (dvanaest romana o junaku Sandersu objavljenih između 1911. i 1928. godine) na Afričke pustolovine ima, međutim, nekih tragova. Prvi trag pronašao sam na webu u odrednici o Juliju Radiloviću koju daje Kaukapedia, a koju prenosi Lambikova inače dosta pouzdana Comiclopedia. Obe, međutim, donose pogrešnu informaciju tvrdeći da je reč o adaptaciji Wallaceovog romana Sanders iz Afrike, što jednostavno nije tačno. Ipak, iako su Wallaceovi romani smešteni u drugačiju deceniju i pripadaju znatno drugačijem duhu vremena, sam Radilović kaže da je početna inspiracija za Afričke pustolovine potekla iz dugih večernjih razgovora sa Furtingerom. Jules je sam predložio Furtingeru strip na temu vodiča u Africi, razgovor se nadovezao na romane Edgara Wallacea, a Furtinger, mađioničar stripskog scenarija, započeo je smesta da ispreda priču iz koje će nastati prva epizoda Afričkih pustolovina – Pobuna u Kiboku. Obilje likova kojima je Furtinger zasuo svog najboljeg crtačkog sadruga, dakle upravo ono što je druge crtače umelo da dovede do očajanja, za Julesa je predstavljao izazov sa kojim se bez straha već susreo u trilogiji Kroz minula stoljeća. To što je rad na prepunim detaljnim prizorima konjičkih borbi u Minulim stoljećima platio totalnom psihičkom i fizičkom iscrpljenošću koja ga je na više meseci udaljila od crtačkog posla 1959. godine, nije Julesa odvratilo. I opet je Furtinger, avanturista u stvarnom životu u godinama pre drugog svetskog rata (izviđač, učitelj gitare, grobar, lučki radnik u Aleksandriji) sa dioptrijom naočara minus 4,5 znao da nam sa Julesom ispripoveda novu priču. Zaplivali su zajedno u jednu od najvećih vlastitih avantura i podarili nam dragi kamen iz Afrike.

     (originalno objavljivanje: „Kvadrat“ br. 21, Bizovac, 2009)

Press: Drugi ugao

     Udruženje Drugi ugao poziva bh. strip autore i autorice

     OTVORENI KONKURSI ZA 5. IZLOŽBU BH. STRIPA I
     NA TEMU «ŽIVOT KOJI ŽIVIM»

     (SARAJEVO, 04. februara, 2012) Udruženje "Drugi ugao" i ove godine povodom 5. izložbe bh. stripa, koja će se održati u aprilu 2012. godine u Sarajevu, objavljuju konkurs za sve zainteresirane strip autore i autorice. Konkurs je otvoren za radove svih autora i autorica koji su državljani Bosne i Hercegovine, sa mjestom prebivališta u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihov spol i starosnu dob. Jedino ograničenje je da su radovi morali nastati u posljednjih godinu dana, odnosno od prošle izložbe bh. strip stvaralaštva u Sarajevu. Rok za prijave je 15. mart 2012.  

     «Uprkos situaciji u kojoj se nalazi strip stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, želimo napraviti pomak i ljubiteljima ovog oblika izražavanja prirediti pravi festival sa međunarodnim gostima, radionicama, predavanjima, te strip-marketom gdje će moći nabaviti razna strip izdanja iz zemlje i regiona, ali i kroz izložbu predstaviti svoje radove», objasnio je Filip Andronik, strip crtač i jedan od osnivača udruženja «Drugi ugao».
Prvi put ove godine otvoren je i nagradni konkurs za najbolji strip na temu "Život koji živim", čiji rok za prijave je 1.april 2012. «Želja nam je da kroz ovu izložbu prikažemo svu raskoš talenta strip autora i autorica koji kroz ovu tehniku promišljaju svoju svakodnevnicu naglašavajući ono što svakome od njih pojedinačno predstavlja pojam života u današnjoj Bosni i Hercegovini», objasnio je jedan od osnivača udruženja i organizatora 5. izložbe bh. stripa, Emir Pašanović, strip teoretičar i scenarist.

Radovi prikupljeni kroz ova dva konkursa bit će prikazani bh. publici putem izložbe koja će biti otvorena u Sarajevu 12.4.2012. godine i koja će nakon Sarajeva biti izložena i u drugim gradovima širom Bosne i Hercegovine.

Tehnički detalji oba konkursa dostupni su na web stranici Udruženja www.drugiugao.org ili putem e-maila drugi.ugao@gmail.com, kao i na Facebook stranici www.facebook.com/drugiugao.

Piše: Zoran Penevski

     Gorke suze Z. P.

     Nostalgija je simptom beznađa. Nju osećaju krhki umovi i – emigranti. Jedan od njih je i Nina Bunjevac, strip autor koji živi u Kanadi. Po sopstvenom priznanju nostalgija ju je pratila bar tri godine, tokom kojih se batrgala između Nine ’kanadske umetnice’ i Nine ’srpske emigrantkinje’. I sve se promenilo kad se zaposlila u jednoj srpskoj kafani u Torontu. „Družila sam se sa ljudima koji su tamo radili – muzičari, turbofolk pevači, kriminalci, dileri, pristojni porodični ljudi... Iz tog iskustva nastala je većina scenarija za moje stripove“, kaže Bunjevac.

     Srećom, postoji više razloga zbog kojih treba obratiti pažnju na strip-priče Nine Bunjevac u knjizi Hladna kao led (izdavač Omnibus, Beograd, 2011). Najpre, u kratkim pričama u kojima junakinje traže ljubav po svaku cenu užitak je posmatrati kako se kombinacija melanholije i mazohizma vešto prepliće sa stilom koji, neočekivano ali svrsishodno, sjedinjuje poetike američkog nezavisnog stripa i jugoslovenskog filmskog ’crnog talasa’. Počev od atmosfere gastarbajterskog andergrounda u komadu pod nazivom Pruža se prilika, pa preko povesti o Zorki Petrović (niz sjajnih storija − Gorke suze Zorke Petrović, Čekajući Čipa, Usamljena u gomili, Nameštaljka, Procedura − o Z. P. koja izgledom podseća na mutanta koji bi nacrtali R. Kramb, T. Lempicka i Č. Berns), povesti koja liči na bastard groteskne nevinosti kempa i malograđanskog košmara, pa do stripova Poslednja molba i Prava stvar u kojima se tamni kič usamljenosti prikazuje kao ekstaza praznine, na delu vidimo umetnika koji u društvenom talogu ne vidi emotivnu kaljugu, već nemoć polusveta koji se održava u životu iluzijom da je usamljenost prolazno stanje.

     Drugo vredno isticanja jeste crtački stil. Iako je naracija mahom u rukama teksta, Nina Bunjevac minuciozno i majstorski koristi tačkice i crtice za vizuelne predstave. To je stil koji kroti stvarnost i koji je, može se reći − usporava, pa je otuda njena likovnost bliža ilustraciji. Ne manje važno je i vizuelno citiranje brojnih prepoznatljivih mesta iz pop-kulture, što Bunjevac omogućava da ne gubi ambivalentnost u vizuelnom doživljaju, jer njen crtež ima uvek dozu bizarnog humora i, s druge strane, bolnu travestiju stvarnosti marginalnih likova.

     Napokon, album Hladna kao led predstavlja mali iskorak u odnosu na domaći andergraund strip, koji se najčešće guši u sopstvenoj nezrelosti. Bunjevac se uspešno udaljava od tinejdžerskih fascinacija, pa je moguće očekivati da nas obraduje i vrhunskim ostvarenjima. Ona je zasad na dobrom putu da ubije beznađe...

Autor: Simon Vučković

povratak na vrh

Press: Svet stripa

      ODLOŽEN „SNEŽNI SAMIT STRIPADŽIJA SRBIJE“ ZA 18. februar, 2012. godine

     Organizatori „Snežnog samita stripadžija Srbije“, koji je bio najavljen za subotu, 04. februara, 2012. godine, obaveštavaju javnost da će manifestacija biti odložena za subotu, 18. februar, 2012. godine, zbog loših vremenskih uslova i sprečenosti dolaska većeg broja najavljenih gostiju.
     Organizatori, Udruženje ljubitelja devete umetnosti „Svet stripa“ iz Kragujevca, Dom omladine Kragujevac i NVO MillenniuM, se izvinjavaju zbog odlaganja manifestacije. „Samit“ će biti održan u novom terminu, 18. februara, od 16:00 do 19:30 u Domu Omladine Kragujevac sa istim, ranije najavljenim programom.

Uređuje: Marko Ajdarić

Autor: Goran Milenković

povratak na vrh

Press

     SNEŽNI SAMIT STRIPADŽIJA SRBIJE
     (Subota, 04. februar, 2012. Kragujevac)

     Udruženje ljubitelja devete umetnosti „Svet stripa“ iz Kragujevca, Dom omladine Kragujevac i NVO MillenniuM, organizuju u subotu, 04. februara, 2012. godine – „Snežni... samit stripadžija Srbije“, od 16:00 do 20:00 u Domu omladine Kragujevac i Pivnici „Alektus“.
     Uz mnogobrojne strip-fanove, gosti Samita biće poznati domaći autori (Aleksa Gajić, Vlada Vesović, Zoran Stefa-nović, Marko Stojanović, Dejan Stoiljković, Miroslav Marić i Dragan Savić), kao i izdavači: Slobodan Jović (Darkwood), Igor Marković (System Comics), Boban Knežević (Znak Sagite) i Ana-Marija Zaklan (Phoenix Press).

     AGENDA PROGRAMA:
(16:00 – 20:00) Dom omladine Kragujevac (Branka Radičevića 1.)
     • Berza stripa
(16:30 – 18:30) Pivnica “Alektus” (Daničićeva, 21.)
     • Škola stripa (predavač: Vlada Vesović) 
(17:00 – 19:00) Dom omladine Kragujevac (Branka Radičevića 1.)
     • Promocije strip izdavača: System Comics, Darkwood, Komiko, Phoenix Press, Znak Sagite.
     • Tribina “Deset godina Strip Presinga”, gost: Marko Stojanović (glavni urednik).
     • Promocija stripa “Konstantinovo raskršće”, gost: Dejan Stoiljković (autor knjige po kojoj se radi scenario).
     • Promocija trećeg broja kragujevačke strip-revije “KIša”, gosti: Zoran Stefanović (dramaturg i scenarista)
       i Nebojša Vesović (glavni urednik).
(19:00 – 20:00) Dom omladine Kragujevac (Branka Radičevića 1.)
     • Otvaranje izložbe Alekse Gajića (Tehnotise).
(20:00) Pivnica “Alektus” (Daničićeva, 21.)
     • Neformalni razgovori sa autorima i izdavačima.

Press

Priredio: Stripburger

     Working title!
     Comics of the theme of work

     Gather all, ye scurvy comic scribblers, scratchers and drawers!

     This year's special edition of Stripburger is dedicated to work in all its forms. Yes, the W-word.

     In these turbulent times we're witnessing changes to the paradigm of work. Once it used to be a part of a daily survival strategy, then a way of expressing oneself, nowadays we cannot distinguish it from leisure time anymore. How can we define work in the first place? Is it a rational guided process aimed at some tangible goal, or is it any human activity where new things are created? Is it only paid labour, remunerated by a wage or salary, what about voluntary work? Is it the work that made the human species, or is it the other way around, that we as humans tend to put significance into our creative activities and call that work? What about art? Is an artist creating or working? What's the difference between these two terms in his or her case?
     Many questions can be asked about the nature of work in our contemporary society. Due to the fleeting nature of its definitions we've assembled a list of terms, clues and starting points, all somehow connected to the concept of work, which could serve as sources of inspiration for you, dear artists, when you try to tackle this heavy issue. We're expecting socially engaged comics, but also intimate meditations on the issue of work, status and rights of workers, on the artist as a worker, then humorous submissions as well, even mischievous are most welcome! Let them not be politically correct, PC is for pussies, we're expecting full-blooded comics that will become often quoted referential material in the future, or at least fun to read!

Work as:
- means of survival
- effort, toil
- a characteristic human need
- a necessary evil
- joke, fun, goofing-off
- »He who does not work, shall not eat as well!« - a Slovenian proverb
- work as godly activity – »creatio ex nihilo«
- work vs. Rest
- waiting for work: Unemployment office
- work vs. antiwork
- working at home
- manual vs. intellectual work
- taboo of work/banned work
- »a Sunday kind of work«
- »precarious, temporary, part-time, seasonal work
- workoholism
- internship
- strike/denial of work
- legal vs. illegal work (moonlighting, etc)
- voluntary work
- trade unions
- history of work
- exploitation of workers: sweatshops, slavery, forced/compulsory work
- gyms: working out
- the division of work/labour
- work and gender
- work and age
- work and sexuality (prostitutes and man-whores, etc)
- work today vs. work in the past (manufactories, guilds, etc)
- »Work less, create more!«
- stigmatisation of the non-working
- »gastarbeit« work: work by more or less temporary immigrant workers and
- whatever it works for you

Please feel free to work on some other ideas.
A traveling exhibition is planned at the release of the anthology and also some other things like workshops…

Deadline for submissions: 31st May

Tehnical details:
book wil be size: 235x170 mm
So send the works no smaller then A4 format(21x29,7 cm)
print: black and white

Files should be:       
- lineart: at least 600 dpi resolution, 240 mm height
- grayscale: at least 300 dpi resolution, 240 mm height

TO BE SENT TO:
burger@mail.ljudmila.org
Stripburger / Forum Ljubljana, Metlekova 6, SI – 1000 Ljubljana, Slovenia, Europe

Press: SKC BG

     Ukoliko ste propustili veliku izložbu Srpska mitologija u Novom Sadu, serbsko-novosadski izgnanici/umetnici Vam pružaju priliku za popravni... Ovog puta u Beogradu – 2. februar, u četvrtak, u 19 uri, u SKC-u! Obucite vetrovku, iliti vind-jaknu, perjanu s dva lica... ogrnite gunj, jamboliju, krzno mutiranog černobilskog glodara, na glavu metnite šubaru, beretku, "Dejvi Kroket kapu", i uprkos neverovatnom minusu, po principu "šta mi može zima, šta mi sme", dođite na otvaranje izložbe! Provod bez trubača – zagarantovan!

Press: Strip vesti

Piše: Zoran Đukanović

     AFRIČKE PUSTOLOVINE - 2
     (Julio Radilović & Zvonimir Furtinger)

     Grafizam
     Već prvom tablom, ili baš ako insistirate, sa prva četiri kaiša prve epizode Afričkih pustolovina, Jules je pokazao da crna u ovom stripu neće biti tek crna. Ona ovde poseduje masnoću koja će tako sugestivno dominirati noćnim tminama Afričkih pustolovina. Još jedan strip u kome je Jules trijumfovao akcentima crne bio je Kapetan Leši (1960-1964). Afričke pustolovine poseduju još nešto, mekoću linije koja će ostati neprevaziđena unutar Julesovog opusa. Reč je o bogatom korišćenje chiaroscura, a s mnogo manje šrafure. Istina, u prvoj od tri epizode Afričkih pustolovina Jules koristi „belamyjevska“ poentilistička tačkanja tušem (ne bojom), što je ekvivalent senčenju. U druge dve epizode, ovaj efekat će iščeznuti. Tretman odeće, opipljivost tkanina je ono što me snažno privlači u Afričkim pustolovinama, prevoji na njima i senke koje se uvlače u te prevoje. Istovremena „izlomljenost“, izgužvanost i mekoća te odeće. „Punomasnost“ tame nastale u Julesovoj igri dočaravanja tekstura.

Julesova crna ovde poseduje 'masnoću' koja će dominirati noćima Afričkih pustolovina

          Četiri stripa jesu Julesov trijumf i dosezanje svetskog kvaliteta. Kroz minula stoljeća, Afričke pustolovine, Kapetan Leši i Herlock Sholmes. Ovome moram da dodam i krunu njegovog ilustratorskog rada – deset bogato ilustrovanih knjiga o Tarzanu, kao i naslovne strane za knjige „Arapskog ciklusa” Karla Maya. Nisam slučajno na početku teksta pomenuo knjiguKroz balkanske gudure, čija mi je naslovna stranica urađena Julesovom rukom ostala arhetipski urezana u sećanje. Govoreći o nabrojanom, ne mislim na profesionalni kvalitet, jer njega je Jules uvek imao, nego na onaj drugi, mnogo teže dosežan, kreativni kvalitet. Recimo, razlika između Partizana,koji su inače tako dobro prolazili u Holandiji, i Kapetana Lešija je upravo u finoj, ne lako prelaznoj granici između profesionalnosti i najviših kreativnih dometa u stripskoj vizuelnoj naraciji. Tu granicu većina velikih majstora zanata ne uspeju da pređu više od nekoliko puta u svojoj karijeri.

     Govor tela
     Govor tela jedan je od najvažnijih elemenata govora stripa. Užasno je bitan način na koji ljudi u stripu sede, kreću se, rotiraju u prostoru, osvrću se, smeše ili pokušavaju da sakriju svoja osećanja, kako se dodiruju. U pogovoru za album Grob u prašumi ponešto sam napisao o Maurovićevom govoru tela. Pokušaću da govorim o dva govora tela u Afričkim pustolovinama. Pokušati objasniti njihovu telesnost i eventualno seksualnost. Kao i uvek kada je reč o interpretacijama, nužno se nalazimo na skliskom terenu. No, nije prvi put da se izlažem ovakvom riziku eksplikacije neizgovorenog. To mi je deo esejističkog i kritičarskog posla.

Igre dočaravanja teksture - izgužvanost i mekoća prevoja na odeći i tama koja se uvlači u njih.

          Naravno, govorim o  dva glavna lika Afričkih pustolovina vodiču Hardyju  i Ljiljani, studentkinji hemije, zagrebačkoj koleginici Toma N’keme, studenta geologije. Postkolonijalni narativ Afričkih pustolovina ipak nikada neće otići toliko daleko da bi realizovao prelazak seksualno-rasne barijere između Toma i Ljiljane. Oni će, naravno, ostati drugari tokom afričkih avantura. Šezdesete dvadesetog veka nisu bile spremne za više od toga. Uostalom, Tom i nije glavni lik nego nego su to Hardy i Ljiljana. A ova dva lika su „asimetrični“. Ne pripadaju standardnom paru junaka koji bi razvili stereotip očekivane privlačnosti muškarca i žene. Postoji generacijska, može se reći biološka i socijalna razlika između Hardyjevih procesa starenja i zrenja njene mladosti.

     Interesantan je način na koji je prikazana muževnost jednog šezdesetogodišnjaka. Govor tela otežanog godinama, hranom i alkoholom, a opet tako spontan i negde gibak, primer je bravure diskretnosti u Julesovom crtačkom portretisanju jednog lika. Koliko je Radilović imao godina kada je kreirao Hardyja? Trideset i četiri. Ne sećam se kada sam sreo da tridesetogodišnjak ovako savršeno portretiše dvostruko stariji lik od sebe, ušavši do detalja u telesnost u kojoj nikada sam nije bio. U jednom intervjuu Radilović, na pitanje da li mu se u vezi sa stripom dogodilo nešto neobično, odgovara: „Kada sam završio skiciranje vodiča iz Afričkih pustolovina, žena i ja smo nakon šetnje otišli na večeru u gostionicu Vinodol. Odjednom sam za jednim stolom vidio čovjeka koji je podsećao na netom završenog vodiča. Mislio sam da mi se to pričinilo pod utjecajem  višesatnoga crtanja, no mnoge su se osobe, premda ih nisam poznavao, prepoznale i u strip-serijalu Kapetan Leši.“

     A šta je sa govorom tela studentkinje hemije Ljiljane? U čemu je hemija njenog govora tela? Još kao dečak sam znao da je ona lepa i – erotična. Nisam u to vreme imao ime za ovaj osećaj, ali znao sam da proizvodi neku vrstu dodatka uzbuđenja u mom čitanju i da tu razliku nije moguće zaboraviti. Ljiljana iz Pobune u Kiboku, Mongoa i Čarobnjaka s Mjesečevih planina bila je kombinacija klasičnosti, građanski učtive (gotovo puritanske) elegancije i erosa. S krivina i mekote njenih nogu i ruku (da, baš tim redosledom) nisam mogao da odvojim pogled.

     Ona je sa srdačnošću skojevke / partizanke / posleratne omladinke (lanac istorijskih transformacija ženskih uloga na našim prostorima četrdesetih, pedesetih i šezdesetih, tri zanimljive decenije dvadesetog veka) u stvari jedno biće koje tek treba da otkrije punoću svoje seksualnosti. Ne bih se zakleo da bi se Jules nužno složio sa ovom seksualnom ekonomijom wilhelmreichovskog tipa čitanja Ljiljaninog lika, ali to i nije najbitnije. Glavna junakinja  Afričkih pustolovina ima više nego senzualno telo zrele žene, psihologiju prostosrdačne drugarice sa fakulteta i, ponekad, gotovo detinju bezazlenost.

     Mnogo toga strip nam pripoveda neeksplicitno, bez objašnjavanja, kroz jezik tela. Jedna ruka koja se penje od kolena ka preponama ženskog tela, iako je stavljena u kontekst žanr scene „kafanske poročnosti“ (Pobuna u Kiboku, kaiš k-24), snažno je prisustvo senzualnog i erotskog u Afričkim pustolovinama, koje su neki pogrešno pročitali kao tek eto „priču o nesvrstanima“. Ne, slojevi Afričkih pustolovina nimalo se ne iscrpljuju političkom korektnošću svog površinskog sloja...

     Želite li više dokaznog materijala da je Ljiljana najerotskiji lik u čitavom Julesovom opusu? OK, lista sledi: Pobuna u Kiboku, kaiševi k-2, k-18, k-36, k-59, k-89, k-90, k-96, a zatim Mongo, kaiševi m-3, m-5, m-53, m-58, m-61, m-63, m-91, m-97, m-98 i na kraju Čarobnjak s Mjesečevih planina, kaiševi č-4, č-36, č-50 i č-61.

     (nastaviće se)

     (originalno objavljivanje: „Kvadrat“ br. 21, Bizovac, 2009)

Piše: System comics

     Novo izdanje System comics-a:
     Strip ima 232 strane, format b5, meki povez, c/b,
     cena u striparnicama 900 dinara

     "...Torpedo udara brzo, pravo u stomak, ostavljajući vas bez daha, dok vam se miris mastila kojim su okupane stranice ovog stripa uvlači u nozdrve i ostavlja za sobom ukus baruta i crne krvi. Osećaj je toliko drugačiji, toliko intenzivan, toliko živ, da ćete, kada se povratite od prvog šoka, kada plamen i bol za kratko uminu, a na površinu izbije gorki podtekst koji će vas još dugo pratiti, poželeti da probate još. Oguglaćete vremenom na sirovost i surovost, ali ćete zato steći mogućnost da cenite one druge, manje očigledne kvalitete ovog vrhunskog noar destilata: socijalni komentar, vrcave dijaloge i vratolomne preokrete, i naravno humor, očajnički  histerični kikot osuđenika koji se smeje u lice zlehude sudbine. Torpedo je svakako moderni klasik devete umetnosti, ali to za ovaj strip i nije toliko bitno. Važno je samo da nalik i nasuport jednom drugom klasiku, Taličnom Tomu i on na neki način svaki put, na kraju epizode odlazi od nas, ka drugim avanturama, ali ne u zalazak sunca, već u mračnu uličicu.
     Da li smete da ga pratite?"

     Iz uvoda - Pavle Zelić

Piše: Aleksandar Đukanović

     Poštovani,
     pre nešto više od dve godine došao sam na blesavu ideju da na-pišem enciklopediju o Zagoru Te-Neju. Kada su te dve godine prošle, imao sam iza sebe obimno delo od cirka 966 strana ukrašeno gomilom fotografija. Pregovarao sam sa nekoliko strip izdavača pre svega, međutim, još uvek nisam uspeo da pronađem nekog dovoljno ludog ko bi to objavio. Zbog toga sam rešio da Enciklopediju Zagorijanu (tako sam je nazvao) postavim na internet i upoznam svet sa svojim delom. Knjigu možete pronaći na mom blogu zagorijana.blogspot.com/. Pretpostavljam da se nešto ovako ne viđa svakodnevno, pa računam da je ovo interesantno za čitaoce Strip vesti.
     S poštovanjem