... telegram je zgužvan ležao u kutu, pored bosonogog skoroteče koji ga je na štavljenim tabanima donio sa sjeverna prijevoja i musavim rukama pružio generalu, znajući svoju sudbinu otkako je krenuo, ni jedan teklić još nije generalu donio vijest koja mu ne bi bila po volji, ma ikakvu zapravo vijest, a da je preživio o tome pripovijedati, vijesti koje su bile za generalove uši bile su samo za generalove uši i telegrami koji su bili za njegove oči bili su samo za njegove oči, sve druge uši, sve druge oči trebalo je izbosti, zaliti voskom, ušutkati, utišati, zanemariti, zaboraviti, jedino su uši generala Suerte smjele slušati kako u potpunoj tišini republike kuca, još uvijek kuca njegovo srce, jače sad i brže nego ikada ranije, osim onog jednog puta kada je kucalo tako brzo da sam mislio da ću potrošiti sve kucaje života u tih prokletih četvrt sata, ali nisam, vratio mi se dah, postepeno, tada je kucalo skoro ovako, dva tri udarca bubnja po časku, loša probava rekao mi je ministar zdravlja samodopadno, nastrijelio sam ga iz srebrnog pištolja, jednim tanetom u želudac, neka probavlja, jer nije pošteno da samodopadni gad živi duže od generala, general se razgalio kada ga je vidio kako umire, odmah mu je bilo bolje, duboko je udisao miris govana što su ih propustila ministrova crijeva, bio je sladak jer je bio tuđ, ne kao miris izmeta ovog smeđeg seljaka koji je sa sjevernog prijevoja donio glas kako stiže la bete noire, kojemu neka je počast biti ustrijeljen srebrnim revolverom, jednim iz sjajna para, takvu ljepotu sigurno nikad u životu nije vidio, proročica s imenom vučice jednoć je generalu prorekla kako će biti siguran dok god ga bude opasivao, a zlatni pištolj, blizanca ovog srebrnog, opalit ćeš jednom, na posljednji dan svoga života, rekla sam mu, on me pridavio talijanskom maramom koju mi je donio na poklon, htio je ugušiti istinu da i za njega postoji zadnji dan, dušio ju je uspješno, godinama, možda bi bio sretan da nije negdje naišao na riječi la bete noire, on koji nikad nije čitao, sve nas je iznenadilo da uopće poznaje slova, pitao je što to znači, mi smo mu odgovorili da to znači nemeza, protivnik kojeg mrzimo ili kojeg se strašimo, antiteza naša, on nas je sve ušutkao, plotunom u sunčano podne, crvljive su nas pokopali u zajedničku jamu da nad nama rastu zelene i zlatne mirisne banane, Suerte je od tada strepio samo od tih čudnih riječi, jesi li ti moja la bete noire pitao je svakoga i svaku, ljubio ih potom srebrnim revolverom, jednim pažljivo oblikovanim cjelovom u drob, smirivalo ga je da ih vidi kako kopne pomalo, satima, uživao je u vonju njihovih govana, tom zadnjem pozdravu živih životu, jesi li ti moj la bete noire pitao je i bez obzira što odgovorili slijedio nam je srebrni cjelov, činilo je to život lakšim, znali smo, jedini ljudi na svijetu, ako svijet postoji, kako ćemo završiti, žene i starci, djeca i vojnici, svi osim njega, Suerte nije bio te sreće, on nije znao lice svoje smrti, kako izgleda la bete noire što dolazi sa sjevernog prijevoja, u njegovim je košmarima ona stalno mijenjala lice i rasla preko svake mjere i razuma pa kad je La Bete Noire, užasna crna lica, konačno stupio kroz razvaljena vrata puste palače general u njemu nije vidio namjernika odjevena u dronjke već golemu neman, pucao je previsoko zadnjim hicem koji mu je ostao, onim iz zlatnog revolvera, srce mu se od promašaja stislo poput prezrele naranče, tuklo je kao nikad, samo je uspio propentati jesi li ti moj la bete noire, ja sam mu zaklopio umorne zelene prašnjave kapke usred kisela smrada njegova izmeta i rekao sami smo sebi jedine crne zvijeri, moj generale, sami sebe proždiremo, ti sâm sebe, ja sebe sâm ....


Gérman Garcia Marquez,
ulomak iz napuštene novele
La muerte de la suerte (Smrt sreće), oko 1980.