NEKE predmete, ljude ili pojave mi znamo mrziti upravo nerazborito, bez da su nam bilo u kojem časku oni sami dali izravan povod takvoj crnoj netrpeljivosti. Meni su, na takav način, nesnošljiva jezera. Premda znam da ih u današnje doba mnogi doživljavaju upravo suprotno i u pogledu na mirne sivozelene vode ćute nasladu kakva im izmiče u gradskome životu, meni ne uspijeva u jezeru vidjeti ništa doli prenabreklu baru, grozno prostranstvo trule, bolesne vode kojoj je oduzeta slatka sloboda prava da teče.

Valjda sam se upravo stoga te večeri našao kraj umjetnog jezerceta u gradskome perivoju s listom papira u rukama. Od papira, na kojeg sam ranije tog poslijepodneva zapisao lošu, izmučenu pjesmu, još u hodu sam presavijanjem napravio barčicu i kanio sam je pustiti da, mrtva kakva jest, zaplovi mrtvim vodama. Neka se crnilo otopi i papir raskvasi, pomislio sam, neka je patke rastrgnu, neka je kakav slučajan vrtlog ponese na dno, neka doživi zaborav odmah, dok sam još tu da je gledam i dok bar nekakvo namirenje mogu priskrbiti iz bačena truda.

Bio sam se spustio već gotovo do površine vode, nogavica podignutih kako ih ne bi nakvasio, kad li sam iza sebe čuo poznate korake po šljunku i topao glas svog pokojnog oca. "Čime se to zabavljaš, Popole, dječače?" oslovio me djetinjim nadimkom i moje je ludo srce umalo stalo te bih se možda tamo i tada prevalio u sjenovite vode da mi ispod očevih sigurnih koraka uho nije čulo šuštanje haljina. "Penelopo," okrenuo sam se i pozdravio je tiho, oslovivši je imenom kao da je kakva bludnica, ali ne iz drskosti niti manjka poštovanja već stoga što joj drugih imena nisam znao, a titule joj nisu pristajale ništa više no što bi nakit i ličilo odrasle žene pristajali nasmijanoj djevojčici.

Iluzija je bila savršena. Na šljunčanoj stazici ponad jezera stajao je moj otac, točno onakav kakav je bio za naših šetnji u dane kada ga obveze u Senatu nisu priječile da se pridruži mojoj gospođi majci i meni, rumenih palčeva zataknutih u džepiće prsluka, sa svetokrugom prorijeđene bijele kose što je plameno tinjala u zadnjim smirajima dana. Nasmiješio se tužno. "Popole," rekao je, "utjeha nije groznica koja te spopada i trese protiv tvoje volje. Utjeha je zrno sitno poput gorušičina koje neće rasti ne naiđe li na plodno tlo."

"Znam, Penelopo," odvratio sam pa dometnuo kako joj zahvaljujem na trudu, ali kako se jednako tako bojim da za mene na ovom svijetu nema utjehe. Ona nije ništa odgovorila već je samo pruženom rukom zatražila da vidi barčicu. Gledao sam časak pruženu ruku, znane blijedoružičaste prste mog oca s dragim, žutim mrljama od duhana, a onda sam joj pružio igračku koju je ona vješto razmotala.

"Nije loša," rekla je nakon što je pročitala pjesmu. "No nije ni dobra," dometnuo sam ja, ali je Penelopa odlučila prečuti moju opasku. "Zašto pisati o šljivinu drvu?" upitala me namjesto toga, dok su joj prsti, i ne gledajući, vraćali barčici njezin oblik.

"A zašto ne?" odgovorio sam. "Zašto, prije svega, uopće pisati kad je pisanje lažna nada u vječnost, varavo traženje smisla u besmislu, neuspjelo brušenje ključa za bijeg? Zašto, dakle, pisati, a ako se već piše, zašto ne pisati o čemu nam god drago, pa bilo to i šljivino drvo?" I samog me iznenadila žestina koju sam smogao u obranu stihova koje sam već sam bio osudio, a vidio sam da je moj rasplamsaj razveselio i Penelopu. Pod očevim brcima usnice su joj se smiješile.

"Ti se bojiš utjehe više nego što se bojiš bola, Charles," rekla je, oslovivši me mojim zrelim imenom. "Na bol si svikao, s bolom si stari drug. Njega umiješ pobijediti, na čas ga svladati perom i mastilom, ali sreću ... Sa srećom ti, dragi moj Charles, ne bi znao što bi."

"Proklet sam, dakle," kazao sam, promrmljao sebi u bradu dok sam puštao barčicu u mlaku što je crnjela s dolaskom noći. Barčica je hrabro zaplovila, a onda joj je ponestalo snage te se zavrtjela i naposlijetku stala izvan dohvata. "Proklet sam da samo patnju znam, patnju prepoznajem i patnju živim!"

"Blagoslovljen si, Charles, što imaš dar zbog kojeg tvoja patnja, između svih boli baš tvoja bol, nije ostavljena bez glasa," čuo sam Penelopu kako mi kazuje dok su mi oči slijedile bijelu mrlju papira na tamnim vodama Lete. "Može ti smrt prijeći put, može bolest ili rat, ali ..."

"Još da si spomenula ljubav i sva bi četiri konjanika Apokalipse bila na broju!" nasmijao sam se, a Penelopa me prekorila. "Rugaj se, Charles, ali i sam znaš da još nisi sreo zlo u kojem nisi prepoznao pupoljak kakvoga cvijeta."

Htio sam joj tada odvratiti nešto vispreno i dovitljivo, hitrim riječima udariti ispod oklopa i ušutkati govor koji nije drukčije htio stati, kad li mi je nešto drugo, odsutnost jedna, odvuče pozornost: barčice na jezeru više nije bilo!

Mogao sam prisegnuti da nisam ni za časak bio odvojio oka od mirnog ljuljanja njezine bjeline. Niti jedna joj gladna i znatiželjna patka nije prišla, a nije, zakleo bih se da nije, bilo ni valića da je obali i potopi. Svjetla je još bilo taman dovoljno pa nije bilo vjerojatno niti da se stopila sa sjenima. Gdje je, dakle, nestala barčica, kako je pobijedila tamne vode, zar je moguće da je, dok nisam pazio, pronašla put za kojim sam sâm tako dugo tragao?

"Vjeruj, Charles," rekla je Penelopa.

"Ne mogu, oče," odvratio sam, a gorke suze su mi same, nezaustavljivo potekle.


Charles-Paul Baudelaire: Barčica
(iz Ouvres Completes, Gallimard, 2002.)