Čitave je zime Vrag jaukao dok mu je žena ovnujskom mašću mazala masnice, a onda je u proljeće zgrabio sjekiru i vratio se u svijet da potraži Cigu. Našao ga je, kao i prije, kako sjedi pred kućom i pućka na lulu pa Vrag čučne na dva koraka pred njim, položi sjekiru pored sebe i zabulji se u Cigu. A Cigo, nit' ga gleda, nit' ga ne gleda, već sjedi, i pućka.

Konačno Repati reče, keseći svoje pseće zube: - Onda, tko će od nas prvi progovoriti?



- Pa, mogu ja - slegne Cigo ramenima. Vrag kimne zadovoljno jer mu je silno bilo stalo da on ne progovori prvi. Svaki put, zaključio je naime, kada bi on prvi progovorio, Cigo bi ga nekako nadmudrio te bi mu žena po cijelu zimu morala ovnujskom mašću vidati rane. No, sad kad je Cigo progovorio prvi, sada će sve biti kako Vrag bude htio.

- Još si mi jednu uslugu dužan - reče Vrag.

- Vala, jesam - odgovori Cigo.

- Došao sam je naplatiti - reče Crni i ustane kako bi na Cigu gledao s visoka i tako ga, valjda, zastrašio.

- Ta, neka si - odgovori Cigo nezastrašen, udari lulom dva puta o opanak, istrese tako žar pa spremi lulu za pojas te ustane i on. - Hajdemo, onda!

I uputi se Cigo prema zapadu, a Vrag se sasvim pomete. Mislio je bio da je ovoga puta pripravan na svaku Ciginu lukavštinu, da ga neće Cigo zavarati rječju niti obmanuti djelom, ali nije bio spreman da će ga Cigo samo tako poslušati. Žurno Hudoba dohvati sjekiru pa potrči za Cigom i, kako Cigo nije išao žurno već s noge na nogu, ubrzo ga sustigne.

- Stani malo, Cigo! - Repati će. - Kamo si krenuo?

- Vodim te kako smo se i pogodili, do jednog od stupova - mirno mu odvrati Cigo. Vrag se zagleda Cigi u oči da vidi laže li ga ovaj, ali nije mogao u Ciginim tamnim očima vidjeti ništa osim svog odraza. Zato odustane i upita:

- Ima li još mnogo do tog stupa?

- Nema malo - Cigo će. - Barem tri dana.

I tako su tri dana oni išli, a tri noći spavali. To jest, Cigo je spavao, a Vrag je bdio da mu Cigo ne utekne. Trećega dana stigoše oni do jednoga hrasta, tako visokog da ni deset junaka, kada bi se jedan drugome popeli na ramena, ne bi bili viši od vrha njegove krošnje. Đavo se obraduje da su stigli, pograbi sjekiru pa upita Cigu:

- Je li to taj stup?

- Nije - odvrati Cigo. - Ima do njega još dosta.

- Pa koliko? - upita Vrag. - Je l' mnogo?

- Nema malo - Cigo će. - Barem tri dana.

I tako su još tri dana oni išli, a tri noći spavali. To jest, opet je Cigo spavao, a Vrag bdio da mu Cigo ne utekne. Sav umoran i krvavih očiju, Vrag trećega dana ugleda jablan tako visok da mu se vrh gubio u oblacima.

- To mora da je stup! - poviče i zgrabi sjekiru da će zasjeći, kad li ga Cigo zaustavi.

- Nije ni to stup koji tražimo - reče. - Ima do njega još dosta.

- Pa koliko? - zavapi umorni Đavo.

- Da ga je lako naći, svi bi ga nalazili - odvrati Cigo. Moramo hoditi bar još tri dana.

Repati se snuždi, ali onda uprti sjekiru na rame i počne se vući za Cigom. Još su tri dana oni išli i još je tri noći Cigo spavao, a Vrag bdio nad njim, pričajući sam sa sobom. Trećega dana stigoše oni do velikog jezera i začuše strašnu huku.

- Što je to? Što je to? - prepade se Vrag koji se pobojao da to njemu od nespavanja huči u glavi.

- To stup pjeva! - odvrati Mujo, izvadi lulu i čibukom pokaže preko jezera do mjesta gdje je slap s nebeskih visina padao u jezero, ljeskajući se kao da je čitav od alem-kamena sačinjen.

- Stup! Stup! - poviče Vrag i utrči u jezero da ga što pregazi, što prepliva i tako stigne do stupa. Konačno stigne on do slapa i počne ga kao mahnit udarati sjekirom jer Hudobi je, a to se zna, najveći san da jednoga dana nađe jedan od stupova na kojima počivaju mir i sreća ovoga svijeta te da ga sruši. Udarao je on tako do večeri, ali slapu nije naudio. I dalje je stup neometano pjevao, i dalje su se alemi ljeskali, samo ovaj put na mjesečini. Negdje oko jutra, Vrag nešto posumnja pa se okrene Cigi koji je cijelo vrijeme sjedio na obali jezera, promatrao Vraga kako siječe slap i pućkao na lulu.

- Ne da se! - potužio se Vrag Cigi.

- Da ga je lako srušiti - prekori ga Cigo čibukom, - svi bi ga rušili!

Vrag se namršti, ali nije mogao, onako umoran, pravo misliti, pa pljune u šake i prione svojski na posao. Sjekao je on tako čitavog proljeća. Sjekao je, bome, i čitavog ljeta, a onda i cijelu jesen. Cigo bi ga danju promatrao i pućkao na lulu, a noću bi spavao. Sjekao bi Vrag i čitavu zimu, ali sa zimom se zaledilo jezero, zaledio se i slap, a s njime i Hudoba.

Na to se Cigo protegne, udari dva put lulom o opanak, ustane i mahne Vragu.

- Živ mi bio! - dovikne mu i vrati se kući.

Čitave je zime Đavo bio pod ledom i stigao je o svemu dobro razmisliti te shvatiti da ga je Cigo prevario. U proljeće, kad se otkravio, poletio je sav bijesan do Cigine kuće, ali Cige tamo više nije našao.

Od toga dana Cigo luta svijetom i rijetko gdje dugo ostaje. Vrag ga traži, pronađe ponekad ugašeni žar iz Cigine lule, ali Cigu nikada.

Jer da je Cigu lako naći, svi bi ga nalazili.

(Ulomak iz narodne priče "Cigo i Vrag", zapisane između neka dva rata, kod Broda ili Travnika.)