Predveče, nakon cijelog dana marširanja za kojeg nitko od njih trojice nije progovorio ni riječi, stupili su ponovo na jednu čistinu; najprije stari Waldir koji je iskusnom rukom sjekao stazu kroz gustiš, zatim Orlando Camargo i naposlijetku Mokkader. Jednom na čistini, Waldir je pogledao prema krošnjama i svjetlu, kojeg je bilo sve manje, a Orlando se umorno osvrnuo u potrazi za nekim panjem na kojeg bi sjeo. Tek što je našao prikladan obaljeni trupac kad li mu Mokkader dobaci:

- Nemoj sjedati ako misliš ustajati!

- Što želiš time reći? - obrecnuo se Orlando. Umor i glad činili su ga razdražljivim. Žalio je sebe i želio je da ga svi žale. - Zašto da ne sjedam?

- Jer te ja sigurno neću nositi ugrize li te kakva beštija! - nakesio se Mokkader. Orlandu je bilo preko glave Mokkaderova nadmoćna smješkanja i, umoru uprkos, osjetio je kako mu se mišice napinju. Bio je Mokkaderu spreman šakama začepiti usta, kad li ga zaustavi Waldirov bijesni uzvik.

- Caralho! - čuo je starca kako kune. - Puta merda!

Orlando je u tri skoka preletio čistinu, stao do Waldira i tek tada opazio među raslinjem ispruženi leš. Životinje su mu bile proždrle utrobu i izgrizle lice, ali srebrom optočen kožni prsluk, u lijevoj šaci stegnut nož na kojem je još bilo tragova Orlandove krvi i prljave zlatne vlasi nisu davale ni najmanjeg povoda sumnji o nesretnikovu identitetu.

- Alemao! - dahnuo je Orlando zgroženo i ustuknuo za korak.

- Alemao - ponovio je Waldir. Iz njegovih usta to ime je zvučalo kao kletva. Nogom je šutnuo leš, a iz razjapljenih usta usred unakažena lica ispuzala je crna, kao palac debela otrovnica i u hipu nestala u gustišu.

- Vidi, vidi ... - Mokkader im je prišao s leđa i potapšao Orlanda pokroviteljski po plećima. - Sjajno si nas vodio u krug! Ni Alemao ne bi bolje!

Orlando se bijesno okrenuo i s oba dlana istodobno udario Mokkadera u grudi. Mokkader je posrnuo i izvrnuo se na leđa, ali je trenutak kasnije već bio na nogama, smiješeći se, plešući poput boksača i pozivajući Orlanda da ga ponovno napadne. Orlandu nije trebalo dvaput reći. Nasrnuo je na Mokkadera, ali i promašio. Mokkader je njega, zato, pogodio šakom točno u lice i Orlando se srušio kao klada.

Nije Orlando bio ni prvi ni posljednji koji je potcijenio Mokkaderovu snagu ili čvrstinu njegovih šaka. U Mokkaderovu tijelu možda nije bilo ni mesa ni kostiju, već samo kaučuka i zraka, ali njegove su pesti obarale brzo i temeljito, poput krošea kakvog crnog šampiona. Orlando je, pak, bio to bješnji što ga je Mokkader više udarao i sve je brže ustajao, sve divljačkije nasrtao. Kako je sumrak prelazio u noć, ubrzo se više nisu ni šakali već su se bili pograbili i valjali po tlima, stenjući, kunući i režeći.

Waldir je za to vrijeme namotao nekakav dronjak oko komada grane, natopio ga posljednjim gutljajem alkohola iz svoje pljoske i pripalio žigicom. Upravo u času kad je dronjak prihvatio plamen, začuo se jecaj, a potom glasno šištanje zraka. Waldir je priskočio borcima i osvijetlio ih svojom improviziranom bakljom, a onda ustuknuo. Mokkader je ležao na tlu, trzavo gubeći zrak iz krupne posjekotine pod rebrima, a nad njim je stajao Orlando Camargo, drhtav kao da se upravo budi iz teškog pijanstva, u desnoj šaci još stežući nož otet iz mrtve Alemaove ruke.

Waldir mu priskoči i, pun pravednoga gnjeva, pljusne Orlanda preko obraza. Orlando iznenađeno jekne, odbaci nož u travu i s oba se dlana uhvati za obraze koji su gorjeli od udarca i stida. Pogled nije odvajao od palog, sad već posve mlitavog Mokkadera.

- Što ti je? - vikao je na njega starac. - Želiš li nas sve pobiti? Hajde, udri!

Uz te riječi, Waldir odbaci baklju u travu pa objema rukama razdrlji košulju i izloži svoja mršava rebra zbunjenom Orlandovu pogledu. Orlando ga je dug čas gledao, a onda se rasplakao.

- Nisam htio! - jecao je. - Izazvao me je!

- Svijet je pun izazova - odvrati mu Waldir, drhtavim prstima zakapčajući košulju. - Hoćeš li čitav svijet ubiti?

- Nije mrtav - iznenada će Orlando. - To je Mokkader! Treba ga samo napuhati i ponovo će biti živ!

- Napuhati, da! - Waldir zatrese glavom. - Ali gdje? Zar vidiš pumpu, zar vidiš grad?

Orlando ga više nije slušao. Podigao je Mokkaderovo beživotno tijelo - ovako izdušeno teško jedva kojih tucet funti - i prebacio ga preko ramena.

- Naći ću ga! - povikao je i nestao u mraku.

Sve što je Waldir mogao, bilo je prokleti još jednom, a onda potrčati za Orlandom, preskačući žile korijenja, mašući beskorisnom bakljom i saplićući se o puzavice.

Čitavu su noć i čitav dan tako jurili: Orlando bezglavo naprijed, s Mokkaderovom lepršavom trupinom omotanom oko ramena, a Waldir za njim, sjekući rastlinje mačetom i zrak kletvama. Orlando, lud od krivnje, nije želio stati, a starac se nije usudio zaostati, izgubiti Orlanda iz vida. Nakon dvadeset i četiri sata te grozničave utrke izbili su iznenada na rijeku, a Orlando je u mutnu vodu zagazio skoro do pojasa prije nego što je shvatio da su spašeni, da je smrtonosni zeleni labirint ostao iza njih. Plesao je zatim i vrištao, smijao se i plakao dok nije posve iznemogao i zaspao na obali. Waldir ga je ogrnuo Mokkaderom i natjerao se da zapali vatru i ostane budan dok nije prizvao splav nekog lovca na papige kojeg je, srećom, poznavao.

Tri dana kasnije, kada se Waldir probudio, saznao je da je Orlando odavno pobjegao, a da se Mokkader dobro oporavlja. Našao je Mokkadera na verandi liječnikove kuće, u visećoj ležaljci. Mokkader ga je ponudio rumom i sokom, što je Waldir prihvatio i zatim se namjestio na ogradu verande.

- Znao si, je li tako? - upitao je nakon nekog vremena. - Znao si da samo krivnja može Orlanda nositi dalje od srdžbe. Sve si nas spasio.

Starac je gledao Mokkadera, a Mokkader njega. Tada se Mokkader nasmijao i otpio velik gutljaj toploga ruma i soka.

- Ma, kakvi - rekao je. - Samo mi se više nije hodalo!

(Ulomak iz romana Jacka Londona: "U prašumi Mato Grossa", prvi put objavljenog u New Yorku, 1933.)