Ritmično se kucanje nastavljalo i ja mu, iako nakanjen, kako je već spomenuto, provesti to poslijepodne u pisanju, nisam više mogao odoljeti. Ustao sam, zakopčao svoj tamnozeleni prsluk kojeg volim ostaviti raskopčanim dok sjedim i radim kako mi ne bi stiskao stomak i izazivao nepotrebnu žgaravicu, te prišao vratima i otvorio ih. Pred vratima je stajao gospodin za kojeg sam, zbog njegove tamne puti, u prvi mah pomislio da je Afrikanac, ali mi je pobliže promatranje ubrzo ukazalo da moj neznani i nezvani gost nije žitelj tog drevnog i nedovoljno istraženog kontinenta. Afrikanci, naime, imaju put koja, ovisno od kraja u kojem prebivaju, varira od svijetlosmeđeg, gotovo bolesno žućkastog tena saharskih stanovnika do tamnoljubičastih tonova ebanovini priličnih žitelja srca tog kontinenta. Moj je gost, pak, imao put potpuno crnu, toliko crnu da su mu se crte lica pa i glavne značajke fizionomije, kao što su recimo nos, oči ili uši, često gubile i nestajale u njoj, stvarajući pričin da mu je glava, a mogu zajamčiti da to nije bila istina, tek crni oval, uredna jedna pukotina u velu stvarnosti kroz koju bismo štošta mogli ugledati samo kad bi smo imali vremena priviknuti naše zjenice na potpun nedostatak svjetlosti. Uz to što mu je fizionomija bila neobična, ni njegova odjeća nije bila svakidašnja pojava na ulicama Hamburga, grada u kojem sam se rodio, kojeg sam volio i u kojem sam izabrao prebivati. Daleko od toga da je na sebi, kao spomenuti Afrikanci, imao bez reda nabacane komade bjelačke odjeće, odabrane prije svega po svojoj kričavosti i neprikladnosti, ali je njegov vanjski izgled i bez toga bio upadljiv. Uprkos kasnom studenom koji u Hamburgu zna biti prilično hladan i kišovit, moj je posjetilac na sebi imao samo lagano laneno odijelo talijanskog kroja pregrnuto šarenom tkaninom mongolskog, ruskog ili kakvog drugog istočnog podrijetla. Preko ramena je imao prebačenu modrobijelu mornarsku vreću od nepromočiva platna, dok je na glavi nosio sasvim malu šubaru od zlatnog krzna koju je vrlo uljudno smakao rukom u elegantnoj rukavici od jelenje kože čim sam otvorio vrata i zbunjen se našao pred njim. Upravo taj uljudan pokret, fini luk skinute šubare popraćen blagim naklonom, pokazao mi je da predamnom ne stoji kakav vagrant ili protuha već biće dobra odgoja i civilizirana ophođenja. Kada mi se na to još obratio na posve dobrom njemačkom, iako bez prepoznatljiva akcenta, odlučio sam ga - zaintrigiran, priznajem, tom čudnom pojavom - pozvati da uđe te sam ga ponudio konjakom i cigarom.

- Neobično sam Vam zahvalan na vašoj gostoljubivosti, gospodine Mann -rekao mi je taj mladić, jer o njegovim godinama nije moglo biti ni spora, jedva da je prevalio polovicu zima što sam ih sebi uprtio na pleća. - I ne bojte se da ću Vam oduzeti previše vremena! Samo sam navratio budući da biste mi Vi, kao upućen čovjek i takoreći domorodac, možda mogli pomoći u jednoj maloj stvari.

Polaskan njegovim riječima, odvratio sam da ću učiniti sve što je u mojoj moći kako bih mu pomogao, iako vjerujem da bi jednaku takvu pomoć, ako ne i bolju, mogao dobiti od bilo kakvog Hamburžanina.

- Skromni ste i to Vam služi na čast - odvratio je moj posjetitelj za kojeg sam već prije doznao da se naziva La Bete Noire. Moram priznati da sam se u prvi mah lecnuo kad sam čuo to ime, pomislivši da mi je na vrata stigla neka moja osobna i tajna nemeza, ali me uljudni mladić brzo razuvjerio, ispričavši mi ukratko o svojoj obitelji i dodavši nekoliko anegdota o svome imenu. - Ja sam međutim uvjeren da ste baš Vi čovjek kojeg trebam. Ja, naime, tražim stan.

Pomislio sam da moj gost gleda kod koga bi iznajmio sobu i kako ga je netko pogrešno uputio na mene jer ja, naime, ne izdajem sobe budući da mi je za pisanje potreban mir kojeg čovjek uz sustanare nikad baš posve nema. To sam mu, pristojno i sa žaljenjem, sve baš tako i rekao. Moj se gost nasmiješio i objasnio mi kako su moje pretpostavke bile netočne. On je, naime, tražio sasvim određen stan, stan po imenu Barbara Celarent Darii.

- Bila je samo Barbara kada sam je posljednji put vidio - dodao je moj posjetitelj. - I samo garderoba. Sada je, čujem, narasla do stana, pridodala si dva imena i obitava u Hamburgu. Budući da je riječ o staroj i dragoj prijateljici, bilo bi nadasve neuljudno od mene da u prolasku kroz Hamburg ne svratim i do nje.

Od svega srca sam se složio s mladićem u tom pitanju. Budući da sam prije nekoliko mjeseci zaista upoznao gospođicu mogao sam mu naširoko pohvaliti njezine nove prostorije i lokaciju s pogledom na luku. La Bete Noire bio je vrlo radostan kad sam mu priopćio te vijesti, a naročito se obradovao kad je čuo da si gospođica Barbara namjerava dodati i balkon te da je već izabrala iduće ime: Ferio!

- To je sjajno - radovao se mladić. - Ferio! Baš krasno!

Ukratko sam mu objasnio kako će najprečim putem stići do gospođice Barbare i zamolio ga da joj prenese moje najsrdačnije pozdrave što je on drage volje obećao. Ustao sam da ga ispratim do vrata kad li je on, kroz otškrinuta vrata moje radne sobe primijetio rukopis na kojem radim. Silno se zainteresirao i morao sam mu objasniti da je riječ o zeitromanu kojem s prekidima pišem već skoro tucet godina i kojeg se uskoro nadam završiti. La Bete Noire poželio mi je svaku sreću, iskazao nestrpljenje da roman pročita jednom kad bude završen, i našalio se da bismo romane lakše završavali kada bismo počinjali svršetkom, te kako bi sve ranije, a kasnije napisane, glave zvučale sasvim drukčije kad bismo znali čemu vode i kako pripovijest završava. Nasmijao sam se toj dosjetki i rekao da bi to doista bilo tako, ali da ne namjeravam provesti još dvanaest godina pišući isti roman unatraške. Najviše što mu mogu obećati, dodao sam, jest da ću zamoliti čitatelja da po završetku čitanja, knjigu pročita još jednom, učinak čega bi trebao biti sličan. Moj gost se složio i dodao jednu od onih rečenica kakve priliče mladosti.

- Ako itko napiše roman o meni - rekao je, - volio bih da počne svršetkom.

Nakon toga smo se rastali. La Bete Noire je pošao u potragu za gospođicom Barbarom, a ja sam se vratio romanu kojeg sam uskoro doista i dovršio. Susreta s mojim čudnim gostom kasnije sam se često i rado sjećao i ponekad čak pomišljao da bih ga trebao staviti u kakav roman s naopakim vremenskim slijedom. Za to pak nikad, kao ni za mnogo što drugo, nisam našao vremena, kao što svom posjetitelju nikad nisam dospio ni vratiti malu zlatnu šubaru koju je zaboravio pod naslonjačem na kojem je za vrijeme svoje posjete sjedio.


(Thomas Mann, ulomak iz neobjavljenog zapisa, 194?)