Umjetnost stripa je vještina redukcije. Njena glavna oruđa su simplifikacija, minijaturizacija, eliminacija i kompresija.
Dobro zvuči, ha? Oštroumno i oštrooko. Nisam to sam smislio. Autor tih misli je izvjesni Gerard Jones, a ja sam ih pročitao u predgovoru jednog stripa. Baš u to vrijeme razmišljao sam o ovom tekstu o Huljicama, tj. tražio način kako sročiti puno riječi o tako malo crteža. A "malo crteža" se stručno može opisati i s one četiri veeeelike riječi iz druge rečenice. Jer, ako one ne opisuju Huljice, onda ih ništa ne opisuje.
Rečenice imaju i svoj nastavak. On glasi: "Ipak, u rukama velikog majstora tom vještinom redukcije mogu se izraziti najveći snovi naše mašte, najveći konflikti i najveći povijesni događaji."

Bez sumnje. Ipak, tu više ne vidim Huljice. Jer Huljice se bave malim stvarima, malim ljudima, njihovim malim snovima i malim svakodnevnim životnim situacijama. Ali ipak su velik strip.
Strip-album "Huljice objavljen je na "etiketi" Ideoteha, kao i još neki albumi u kojima je svoje prste imao Vjekoslav Đaniš. Ipak, objavljivanje Huljica tek je kraj epopeje dulje od deset godina. U Kvadratu br.13 (u cjelosti posvećenom Devliću) Joakim Puškaš, jedan od trojice zaslužnih za album (Đaniša smo već spomenuli, a tu je još i Mlan Tomas) objasnio je kad i kako je cijela zamisao krenula.
Bilo je to još krajem osamdesetih. To je odgovor na "kad". A kako? Kao i sve stvari koje ne donose novac - iz ljubavi ii simpatije. Puškaš se palio na stripove iz Novog kvadrata objavljivane na prelasku iz sedamdesetih u osamdesete u Poletu i Studentskom listu, a favoriti su mu bili Igor Kordej i Radovan Devlić, a posebno Devlićeve "Huljice" koje su nastale negdje oko 1975. ili 1976. Logično, kad se bacio u izdavaštvo krenuo je od onog što mu se najviše sviđalo pa je u biblioteci Kondor 1990. objavio tri Kordejeve albuma. "Hujice" su trebale biti izdane još prije tih albuma i to u dva albuma pod naslovima "Huljice iz Studija" i "Huljice iz Poleta i Studentskog lista".
Još 1987. je počela potraga gospodina Puškaša za pasicama "Huljica" iz Studija u Devlićevom stanu, ali je završila neuspjehom. Ipak, s raznih ih se strana nekako uspjelo skupiti. Pa se onda krenulo razmišljati kako smisleno složiti tu gomilu nepovezanih pasica. Zaključeno je da ih se posloži po ciklusima (primjerice Huljica i supruga, Huljica i životinje i sl.). 1991. albumi su konačno bili spremni za tiskanje, ali prvi balvani su već bili postavljeni oko Knina. Bilo je to vrijeme puno većih problema od onih izdavačkih. Priča s Huljicama u albumu nastavlja se tijekom devedesetih, ali desetak nakladnika odbilo je projekt sve do nije došao u ruke urednika "Kvadrata" Vjekoslava Đaniša.
I evo ga pred nama. Evo IH pred nama - na preko osamdeset strana. Malih hulja to jest - Huljica.
Krenimo od neospornih stvrai. Među njih spada činjenica da su Huljice od samog početka djelo iskusne ruke odrasle između ostalog i na animiranom filmu. Ne znam kako vi, ali ja svaki strip prvo pogledam iz daljine. Ako nađem iz te perspektive u njemu ljepotu, sklad i ravnotežu, ako mi se dopadne kako izgleda bez da sam pročitao i jednu riječ ili pomnije promotrio detalje na sličici, pa još ako je vidljiva i crta originalnosti - onda znam da "imam posla" s profićem koji ima medij u malom prstu. Strip već tu kod mene dobiva visoku prolaznu ocjenu (ta sjetite se uostalom onih stripova koji izgledaju nezgrapno i kvrgavo, a kad pomnije zavirire u njih ustanovite da crtač solidno barata samim crtačkim znanjem, ali ga ne zna na pravilan način rasporediti, uravnotežiti i staviti u konekst).

Izgledom, Huljice se mogu mjeriti s vrhunskim američkim gag-stripovima u pasicama. Imaju stil, neopterećeni su detaljima, prisutan je visok stupanj vještine prikazivanja duševnih stanja i karaktera s nekoliko poteza te su u biti toliko jednostavni da ih se ne može "naštrebano" crtati već mogu izaći samo iz rutinirane ruke vrhunskog crtača velikog animatorskog znanja, u nekoliko naizgled jednostavnih poteza.
Što se sadržaja tiče, tu vrijedi ona ekološka izreka "Misli globalno, djeluj lokalno". Jer Huljice su lokalan strip. Sve radnje i radnjice zbivaju se u lokalnoj birtiji, lokalnoj redakciji, na lokalnom jeziku,u susjedstvu ili bračnoj zajednici vrata do naših. Ono što Huljice razlikuje od većine gag-stripova od jedne pasice također jest i upotreba kvadrata kao aktivnog dijela radnje stripa iz kojeg Devlić uspijeva izvući prave filozofske štoseve za zamisliti se (recimo, nakon četiri tužna pogleda oko sebe u okvire svojih sličica Huljica deprimirano zaključuje: "Užasno je kad shvatite da su granice vaše sigurnosti ustvari vaša ograničenost." Tu sam se zamislio nad sobom) Podlogu za najbolje gegove Devliću su pružili unutarobiteljski odnosi.
Sjećam se Huljica iz Studija. Mada su mi bile jedan od njegovih zaštitnih znakova, ipak se nikad nisam dugo zadržavao na njima. Dijelile su pravu sudbinu stripa kao brze i usputne zabave. Ipak, sjećam se i toga da se često događalo da nisam razumio u čemu je štos. Ustvari, razumio sam, ali nije mi uvijek bilo smiješno. Ta svoja sjećanja potvrdila su se i u ovom albumu u kojem rame uz rame stoje urnebesne dosjetke i situacije te neke ne baš uspješne igre riječima. No, to je vjerojatno danak dugogodišnjoj serijskoj proizvodnji i pritiscima rokova. No, većina štoseva ipak (u najgorem slučaju) "drži vodu", a ono što poništava mjestimično slabije ideje su savršeni karakteri.
Kao i svi najzanimljiviji likovi u povijesti pripovijedanja, i Devlićeve Huljice prolaze razna duševna stranja - depresiju, ljutnju, zabrinutost, šokiranost, prepotentnost, zbunjenost.... Samo jedno nikad ne - a to je sreća. Što se, uostalom, sa srećom i može započeti? I koga uopće zanima tuđa sreća? Jeste li ikad čuli dobar vic o sretnim ljudima?

I tako.
Huljice napokon imaju i svoj strip-album. Prije petnaestak godina strip-albumi su bili mjesta u kojima se "konzerviralo" najbolje stripove, one za koje bio bila prevelika šteta da završe u reciklaži s drugim novinama. Danas to više uglavnom nije tako, ali Huljice dolaze iz starih vremena kad se nije bezglavo trčalo za objavljivanjem albuma. Zato su ga dočekale tek sada. Bio bih grijeh da nisu. Dobro sam razmislio i u ovom se trenutku mogu sjetiti nekoliko domaćih gag-stripova u sličnoj formi i možda ću biti prema njima hulja.
Ali od Huljica se ne mogu sjetiti niti jednog boljeg, ležernijeg i originalnijeg.

KREŠIMIR MIŠAK