|
|
Rubrika
"G(H)OST" namijenjena je objavljivanju misli slobodnih i kreativnih
duhova s različitih područja umjetnosti i to iz različitih razdoblja.
Kao g(h)osti u fotokopiranom "Flitu" već su "gostovali"
pjesnici, pisci, režiseri, slikari kipari, grafičari, glazbenici…(n.p.
Orwell, Bourdelle, Miller, Bukowski, Kinert, Šimić, Tarkovski, Ferlinghetti,
Dedić…).Kako su po nimalo originalnom mišljenju autora ovih redaka,
sve umjetnosti usko povezane, (a u najnovije vrijeme ta se "tendencija"i
produbljuje), svatko tko voli strip od ovakvih će "g(h)ostovanja
samo profitirati.
George
Orwell
Problemi
individualne slobode i istinitosti činjenica, kako nam ih predstavlja
Orwell, i njegovo inzistiranje na njima nisu mušičavost zadrtog moralista.
To su bitni problemi koji određuju strukturu čitavog suvremenog svijeta.
Sve ovo iznosim jer mislim da se ne mogu utvrditi pobude zašto se neki
pisac latio pera, ukoliko se ništa ne zna o njegovu prijašnjem životu.
Njegove će teme biti određene vremenom u kojem živi - to barem vrijedi
za nemirno, revolucionarno doba poput našeg - ali prije negoli je počeo
pisati, on je zacijelo stekao stanovito emocionalno iskustvo kojeg se
nikad neće u potpunosti otarasiti. Priroda njegova posla, nedvojbeno nalaže
mu da disciplimra svoj temperament i pazi da ne ostane na nekom nezrelom
stupnju svog razvoja, ili u nekom izopačenom raspoloženju; no, oslobodi
li se potpuno svojih prijašnjih iskustava i utjecaja, ubit će i svoj poriv
za pisanje. Uz, možda, potrebu da se zaradi za kruh, mislim da postoje
četiri glavna motiva zbog kojih netko piše, barem što se tiče proze. Ti
mitovi djeluju na svakog pisca, doduše ne uvijek svi jednakom snagom i
njihov se odnos mijenja od vremena do vremena u svakom piscu već prema
sredini i prilikama u kojima pisac živi i radi.
Ti
su motivi:
1. Puki egoizam. Želja da se prikažete pametnim, da se o vama govori,
da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima koji su
vam se posprdno podsmijevali u djetinjstvu, itd., itd. Laže svatko tko
kaže da to nije njegov motiv, i to vrlo jak. Taj motiv nalazimo ne samo
u pisaca, nego i u znanstvenika, umjetnika, političara, odvjetnika, u
poslovnlh ljudi koje prati uspjeh - ukratko on je svojstven cijeloj kremi
ljudskog društva. Velika većina ljudi nije sebična i kad prijeđu tridesetu
odriču se osobnih ambicija, u mnogim slučajevima odista ih napusti svaki
osjećaj da su uopće netko i nešto - te žive uglavnom za druge ili ih jednostavno
samelje prenaporan rad. A uz njih živi i manjina nadarenih, svojeglavih
ljudi koji žele svoj život iskoristiti do kraja, a pisci pripadaju tom
soju ljudi. Ozbiljni i pravi pisci, usudim se reći, svi su uglavnom taštiji
i egocentričniji nego novinari, mada su manje pohlepni za novcem.
2. Estetski entuzijazam. Zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili,
s druge strane, u riječima i njihovu valjanom slijedu. Ugoditi srazom
ili skladom jednog zvuka uz drugi, sažetosti dobre proze ili ritmom dobro
sročene priče. Željeti da se podijeli jedno iskustvo koje smatramo vrijednim
i koje ne bi valjalo ostaviti neizrečenim. Estetski je motiv vrlo slabašan
u mnogih pisaca, ali čak i pisac pamfleta ili udžbenika upotrijebit će
svoje omiljene riječi i izraze koji mu se dopadaju s neutilitarističkih
razloga, ili se može zainatiti i odlučno zahtijevati određen tip slova,
određenu širinu margine i slično. Osim željezničkog voznog reda, ni jedna
druga knjiga nije bez estetskih vrijednosti.
3. Povijesni poriv. Želja da se ljudi i dogadaji spoznaju u pravom
svJetlu, da se iznađu istine i da se sačuvaju za dobro potomstva.
4. Politička svrha. Ovdje riječ "politika" upotrebljavam
u najširem smislu te riječi. Želja da se svijet uputi određenim smjerom,
da se utječe na ideje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se
bore. Ponovo, nema te knjige koja ne bi bila politički pristrana. Nazor
da umjetnost ne smije imati veze s politikom, određen je politički nazor.
.
Jasno
se može vidjeti zašto ovi različiti motivi moraju biti u protuslovlju
jedan s drugim i zašto moraju kolebati od jedne do druge osobe i od vremena
do vremena. Po prirodi - ako svoju "prirodu" uzimate kao stanje
koje ste dostigli čim se osjetite odrasli - ja sam osoba u kojoj će prva
tri motiva pretegnuti nad četvrtim. Da sam živio u mirno doba, pisao bih
kićeno i čisto deskriptivno štivo i mogao bih ostati potpuno nesvjestan
svojih političkih pristranosti. Najprije sam proveo pet godina na nepodobnu
poslu (Indijska imperijalna policija u Burmi) i tad sam iskusio siromaštvo
i pretrpio osjećaj neuspjeha. To je potkrijepilo moju prirođenu mržnju
vlasti i po prvi put sam bio potpuno svjestan postojanja radničkih slojeva,
a moj posao u Burmi pomogao mi je da sam donekle shvatio pravu prirodu
imperijalizma; no, to iskustvo nije dostajalo da mi dade točnu političku
orijentaciju. Tad je došao Hitler, pa građanski rat u Španjolskoj itd.,
itd. Krajem 1935. još mi uvijek nije uspijevalo da se čvrsto odlučim.
Građanski
rat u Španjolskoj i drugi događaji u 1936. i 1937. otvorili su mi oči
i odonda znam gdje mi je mjesto. Svaka riječ koju sam napisao od 1936.
bila je izravno ili neizravno uperena protiv totalitarizma, a za
demokratski socijalizam, kako ga ja poimam. Čini mi se besmislicom u vremenu
poput ovog našeg misliti da se možemo kloniti pisanja o tim problemima.
Svatko o njima piše pod ovom ili onom izlikom. Razlika je samo u tom uz
čiju stranu pristajemo i koji pristup prihvaćamo. I što smo više svjesni
svoje političke pripadnosti, pruža nam se bolja prilika da djelujemo politički,
a da pri tom ne žrtvujemo svoj estetski i intelektualni integritet.
Osvrnem li se na ono što sam napisao na ove dvije-tri stranice, vidim
da sam ostavio dojam kao da su moji motivi za pisanjem potpuno rodoljubni.
Ne bih želio da to ostane završnim dojmom. Svi su pisci tašti, sebični
i lijeni, a u samoj srži njihovih motiva skriva se misterij. Pisanje knjige
užasan je i zamoran posao, kao rvanje s nekom teškom bolesti. Neka se
nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može
oduprijeti, niti ga shvatiti. Znamo o njemu samo to, da je taj zloduh
isti onaj nagon koji tjera i dijete da na sebe privuče pozornost vrištanjem.
K tome, istina je da nikad nećemo uspjeti da napišemo bilo što zanimljivo
i čitljivo ako neprestano ne budemo nastojali istrti svoju vlastitu ličnost.
Dobra je proza poput okna na prozoru. Ja ne mogu sa sigurnošću ustvrditi
koji je od mojih motiva najjači, ali znam koji od njih zaslužuje da ga
slijedim. I osvrćući se unazad na svoj dosadašnji rad, vidim da sam baš
tamo gdje mi je nedostajalo političkih pobuda, napisao mrtva slova na
papiru i da sam se izgubio u pretjerano kićenim i vulgarnim odlomcima,
rečenicama bez smisla, ukrasnim pridjevima i općenito u brbljanju.
"Gangrel",
br. 4, ljeto 1946.
|
|