Albert Kinert:

Ravnodušnost je Smrt za Stvaralaštvo

Vjerujem da između umjetničkog i znanstvenog pristupa spoznaji života, umjetnlčki pruža više. On dublje zalazl u bit znanoga i neznanoga. Ulazi, a ne gleda izvana.
Vjerujem da slicl valja sačuvati njezino dostojanstvo. Pravo na kompleksnost, na emociju i misao, na njezinu personalnost. Pravo da se manifestira i iznad formalnlh sredstava.
Vjerujem da doživljaj treba pretpostavljati stilu. Činimo Ii obrnuto, starit ćemo i umirati sa stilom. Ideologije i stilovi brzo se smjenjuju i vrijede samo toliko koliko sadrže ljudskosti I životnosti.
Vjerujem da nije dostatno održavati vrijeme, prilagođavati mu se, nego - oblikujući - stvarati ga.
Vjerujem da znanstvena, analitlčka metoda (promatrač - objekt) daje samo površne odgovore, nepotpune istine. S objektom se valja poistovjetiti čitavim svojim bićem. Opserviranje je samo dio stvaralačkog podviga,
Vjerujem i volim olujno, tiho, vjetrovito, proljetno, jesenje, sunčano, cvat, zor, ruj, srh i grč, pljesnlvo i trulo, životno, put i pot, animalno, humano, arzu, tezu i katarzu.
Vjerujem u obrazovnu spontanost koja znalački odbacuje sve suvišnosti, oslobađajući izraz primjesa nataloženih automatskom primjenom konvencija. One samo zamagljuju ideju koju smo, prema nutarnjoj dužnosti, naumili provesti.
Vjerujem najčvršće u ono što neprestano sumnjičavo provjeravam.
Vjerujem, konačno, da sam loš materijal za vjernika.

Kist, ugljen, pero (metalno ili ptičje), zaoštreno drvo, zarezana trska, pastel, krede raznih tvrdoča, noževi, igle, dlijeta, strugači, gladila, pisaljke svih vrsta - ukratko, sve čime se može nacrtati, ucrtati, zapisati, napisati, upisati, urezati Iinja - materijali su od kojih svakim posebno u kontaktu s podlogom otpočinjemo bilježenje naših doživljaja, odnosa, skladova, sukoba, pitanja, zaključaka, radosti, tuga, čuđenja... i iz tog kontakta kao što graditelj iz postojećeg materijala (drva, cigle, kamena, betona iIi željeza) na zadanom terenu gradi svoju ideju kuće - uobličujemo svoja vjerovanja i iskustva o živIjenju.
Likovna umjetnost najbliža je ne neostvarivoj čovjekovoj težnji - zaustaviti vrijeme. Ona je to kadra, jer je u svojoj biti statična, nepokretna, ona je kadra zaustaviti pokret, svijet u pokretu u momentu u kojem to čovjek zaželi, i u svojoj nepokretnosti zadržatl kretanje. Ona je kadra produžiti trajanje trenutka, uhvatiti ga, uloviti, posjedovati ga. Produžiti u vječnost trenutni grč, krlk, pjev.
Ima u tome atavističkog ostatka čovjekova nagona da - kao nekoć kad se u svojoj nemoći utjecao čaranju, uroku, vračbini, i slikajući zarobljavao, ubijao, posjedovao željenog bika ili mamuta - vlada sudbinom, stvara sudblnu, ostvaruje želju i san.
Kažeš: stani svijete, takvog te hoću.
I on stane.
I ti ga oblikuješ vlastitom rukom, po svojoj mjeri, udahneš mu svoj dah, i on pulsira u svojem trajanju ritmom tvojeg bila.

Zadaća dostojna umjetnika jest zaoštriti problem do krlka.
Opisi su kao razvodnjeno vino, razvodnjena krv.
U kriku smo se začeli, u krlku rodili, i možemo samo poželjeti da umremo u kriku, dok još imamo snage za nJ. Pripovjedačima bajki i pjevačima uspavanki - laka noć, i daleka im kuća.

Ne naivno, ne primitivno…iskonsko.
"Vratiti" se primitivnome niti je moguće niti išta rješava. Infantilnome također.
Ima Ijudi koji nažalost nikad ne odrastu, kao što ima primitivaca s fakultetskom diplomom.
Biti dijete u svoje pravo vrijeme, to je u redu; u nevrijeme - to Je djetinjasto.
Treba visoko kulturno i civilizirano izraziti iskonsko. Uzrok traženju novoga ne smije biti nemoć svladavanja staroga, već nadvladavanje staroga.
Moram priznati da za ovakove "nove tendencije" nisam, jer s njima nisam vidio ništa novoga osim utjecaja trenutačno utilitarno-tehničkoga na oblik. Jer, u njima nema ničega od onog neprimjenjivoga, duboko ljudskoga, potresnoga, od sna, od želje, od nade, od vjere, od straha - ukratko od svega onoga što tvori duhovni život čovjeka i što su stare, vječne tendencije umjetnosti svih naroda i rasa, u svlm vremenima.
Ostalo je samo igra.
E pa, djeco, tko voli "ringlšpile", njihaljke, tko voli samo da je sve veselo, bučno, šareno, zabavno, vječni karneval, i vi stari, koji nikada nećete moći odrasti - veselite se!

Izgradit ćete sebe samo tako, ako na svaku pojavu, svaku riječ, svaki zvuk, svaki pokret, svaki titraj svjetla, ukratko na sve što vas okružuje, što doživljujete neposredno ili posredno kao sudionik iIi promatrač, reagirate živo, strastveno, aktivo, riječju i djelom. Ako ne prolazite kroz žlvot ravnodušno s geslom: ah, to me se ne tlče, to nije moja briga ili problem! Ravnodušnost je smrt za stvaralaštvo. Umjetnost je način voljenja, a voliti se može svakako samo ne ravnodušno.
Svaku pojavu treba shvatiti kao da se odnosi na vas. I prema njoj zauzeti vlastiti stav. Vaš rad, vaše stvaralaštvo bit će to upečatIjIvije koliko je vaš stav određeniji.
Vi nećete znati kako izgleda nos vašega dragoga ako ga niste gledali s olovkom u ruci. Jer, samo gledati i vidjeti, i vidjeti s olovkom u ruci, dvije su različite vidljive stvari.
Tako živo reagirajući na sve, a užem stručnom smislu crtajući sve, stavit ćete se u situaciju da se nikada nećete morati pitati što raditi, već kako stići učiniti sve ono što vas uzbuđuje.
Nećete biti u deficitu s "idejama", dojmovima, utiscima u Iikovnom smislu, već s vremenom.

- Umjetnost se nalazi negdje između imitacije i idealizacije, bez određenih koordinata, jer magnetski polovl razuma i emocija neprestano ometaju točnost orijentacije tako da je plovidba prema njoj plovidba prema instinktu koji reagira na uvjete što su u svakome momentu različiti.
BijeIa pjega na zemljovldu umjetnosti bit će uvijek neotkrivena. Ali to je sreća, jer inaće ne bi bila moguća putovanja u neizvjesnost, ostavljanje crnih mrlja za sobom - i ići - i činiti makar jedan korak, ali ga učiniti pa makar u prazno.
Mnogl razumski ljudi reći će - budala. Što nije pezio kuda ide.
Treba im uzvratlti: Hvala na pohvali - sa žaljenjem prema svlma onima koji nisu znali ili umjeli hodati, ili za to nisu imali hrabrosti.